– Kako si samo tvrdoglava! – kaže mi dok sjeda pored mene za šank
i kima glavom konobaru da mu natoči dupli pelin.
Uvijek ista priča – dva leda, kriška limuna i dalje mrzi koliko je gorak.
A gorkiji od toga su naši demoni.

Nekad budu na šanku.
Nekad budu u drugim ljudima.
A najčešće sjede na našem ramenu.
Čekaju da bacimo ručnik u ringu tuđe sebičnosti.

Uvijek ista priča – dva leda, kriška limuna i dalje mrzi koliko je gorak.
A gorkiji od toga su naši demoni.

Znaš o čemu pričam?

Ma to ti je ono kad ti očekivanja ispadnu prevelika, a ne razumiješ kad se to zapravo dogodilo…
Ono kad osjetiš u kostima da “Ovo ne bi trebalo biti tako”
To ti je ono k’o kad igramo Uno pa svi završe krug s +4 kartom i ti na kraju izvlačiš sve.

Ne daj se zavarati…to je ionako samo igra – kad najdraža osoba postane demon.
Sigurna sam čitatelju da si doktor takvih situacija.
Jer svi smo mi pacijenti s demonima.

Ako nastaviš čitati, neće nužno biti lijepo.
Obećajem ti samo da će biti stvarno.
1/1.

To ti je ono k’o kad igramo Uno pa svi završe krug s +4 kartom i ti na kraju izvlačiš sve.

Pogledavam na policu prepunu alkohola i biram sljedeću rundu.
Grizem donju usnu i šutim jer to jedino ima smisla.

– Nekad si stvarno presjebana! – kritizira me, a ja čujem pohvalu da je to samo “nekad”.

Eno ga. Došao je i on.
Led u čaši se brže počeo topiti, a pelin se razvodnio.
Želim ga ispizdit’ i zagrlit’ istovremeno.
Ali nismo mi više bliski; ni za šamar, ni za zagrljaj.
Njemu nikad nije bilo teško ošamarit’, a meni je uvijek bilo prelako ga zagrliti.

Ako nastaviš čitati, neće nužno biti lijepo.
Obećajem ti samo da će biti stvarno.

Mislim…nije on mene zapravo nikad ošamario…
barem ne cijelim dlanom.
Ali nije me ni zagrlio, ako ćemo biti iskreni.
A to nekad boli više od šamara.
Jebiga, a ja tvrdoglava i mazohist.
Volim se s rogatim bost’ dok me ne probode. 

– U redu je! Ja barem priznam, a tko prizna – pola mu se prašta – pomislim u sebi.
Demon se samo na to osmjehne i doda: “A za drugu polovicu ga objese”.