Ovog puta piše on

Znaš da te volim

– Mrzim ovaj grad – priznaješ kroz slabu ljutnju od umora.
– Znam – tješim te, ali u tvojoj glavi je gužva u 16-ercu i bez mene.
Brinut ćeš oko stvari koje ni ne znam da se događaju.
Nećeš usporiti ni na jedno crveno.
Lovit ćeš svako zeleno.
Dok ne zamrziš to žuto na kojem se vječito pripremaš.

Potom ćeš projurit svim cestama bez zaustavljanja i moliti za oprost.
Tvoj zeleni val je za mnoge nepostojeć, ali tebe to ne zanima.
– Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.
Znam da nisi, ali ti si moja škola u kojoj preskačem razred.
Barem jedan. Jer sve znam.
U to sam barem vjerovao.

– Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.

Vjerovao sam da znam kad te trebam prestati voljeti jer to više nije odabir.
Vjerovao sam da te vidim.
Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
A za mene nikada nisi bila nevidljiva, iako si skrivala stvari…
I da mrziš naš grad;
I da brineš o nečem što meni nije prošlo glavom;
I da žuto svijetli predugo i ne daješ gas.

– Znaš da te volim – zvučiš kao da se opravdavaš.
A što je najgore…znam da me voliš.
Onako kako jedino znaš i onako kako si jedino ikad znala.
Za razliku od mene, ostala si u svom razredu.
Ništa nisi preskočila, a umjesto pred ploču – išla si pred ravnatelja.
Po bombon ili kaznu.

Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
A za mene nikada nisi bila nevidljiva.

– Znam da me voliš – kažem tiho, ali htio bih glasnije.
Jer mislim da ne vjerujem u to, a htio bih.
Jer vidim što radiš po zelenom valu kad je crveno.
A kad je žuto malo ti fali da budeš prespora.
Taman za razred više.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)