• Omnia mea mecum porto

    Brzo i lako. Ništa u životu što vrijedi ne ide tako.
    Ni ljudi, ni ljubav, ni staze – duge i kratke.
    Ni gradovi, ni dvorci, ni skidanje dogola.
    Posebno ovo zadnje.
    A i ljudi, ako ćemo iskreno.

    Bilo ih je prije i biti će ih poslije mene.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.
    Svjedočit ćeš tome tek ako i kada ju probaju savinuti.

    Neće svi. I ne moraju.
    A one od kojih to očekuješ…neće uvijek moći.

    Neću ni ja.

    Bez obzira na trud.
    I znam da znaš.
    I da čvrsto, golo i neironično stojiš na tlu.
    Ma koliko god voliš ići visoko.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.

    Ne gledaj na sat prečesto.
    Vrijeme neće biti na našoj strani kad to budemo htjeli, a kazaljke ne idu unazad.
    Bez obzira u kojoj vremenskoj zoni se probudiš. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.
    Bolje je vjerovati da si na pravom mjestu nego da ideš na krivo odredište. 

    Ne posjeduješ ljude. Ni njihove želje. Ni noćne more.
    Ni najljepše snove.
    To sve biraš.
    Biti dio njih ili stajati sa strane kao promatrač. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.

    Dođe vrijeme kad si samo jedno pa si drugo.
    I da to uopće ne primjetiš da se dogodilo.
    Jer…kao kad ideš u kino pa kupiš karte za zadnji red.
    Tamo se nikada ne ide radi filma, znaš to.

    Al’ pogledaj film. Barem jednom do kraja.

    Glumci će razočarati. Radnja često neće držati vodu. Oscari će se nepravedno dijeliti…

    Al’ iskreno…

    Jebeš film koji vapi za nagradom od ljudi koji kupuju karte za zadnja sjedala da ga gledaju u kinu.

  • Pun mi je kurac vanilije

    – Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što hrabro odabrem sljedeće riječi.
    – Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno dok u glavi nastaje lista.
    I to ne ona za odstrel.
    Već ona “Sad mi je manje krivo što ne jedemo za istim stolom”.
    Jer tamo nikad nismo bili siti.

    – Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što
    hrabro odabrem sljedeće riječi.
    – Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno
    dok u glavi nastaje lista.

    Ni ljubavi, ni kruha.

    Ispalila sve metke, promijenila šaržer i naslonila se na zid.

    – Umorna sam – priznajem sebi jer se trudim ispraviti kičmu.
    Zapravo, savinuti ju tako da se gledamo u oči.
    Tako ćemo se osjećati sigurnije i sve će imati više smisla.
    Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
    Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

    Nije ovo prijetnja – samo izvješće.

    – Mislim da je to to – prošapćem stoički.
    Netko bi rekao narcisoidno, ali ti “neki” nisu bitni.
    Jer nisu sa mnom gradili ništa, a za sve su imali spreman tlocrt.

    Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
    Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

    – Volim sve što smo nekada bili, ali nije mi zbog toga drago – kažem si.
    Pomalo zbunjujuće, ali nakon dva gin tonica ne znam drugačije.
    Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
    Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

    – No, dobro…to je sada prošlost – uvjeravam se dok listam slike.
    Tu sam sretna, tu sam debela.
    Tu sam …drugačija.
    Tu volim i ne očekujem ništa.

    Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
    Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

    Jer znam da ljubav ne mijenja nikoga.
    Nikoga tko ne namjerava ostati.
    Jer će uvijek gledati u sat i kako na vrijeme biti tamo kamo su oduvijek htjeli otići.