• Sleep well beast

    I won’t remember you by anger.
    I promise.
    I could, but I don’t want to.
    There was a lot of shooting.
    None of it straight.
    And none with mercy.

    Only confetti.
    Like a fucking party where I drink too much and drunk dial you just to say
    “Hey…are you awake?”
    Well… tonight ain’t a party, but I’ll pour myself a drink.
    Or two.

    Headache will be the least of my problems tomorrow.
    There’s a pill for that, but there isn’t one for absence.
    And then some.

    If I could draw a line, I would go in circles.
    And I did. Without a doubt.
    Because it’s so comfortable to know what’s around the corner.
    Isn’t it?
    So effortless.
    Almost natural and almost true.

    I always thought “almost” was the saddest word to reply with.
    Now I know to “almost belong” is the saddest thing to cope with.
    That doesn’t make me less of a soldier.

    I’m no cavalry, but I got loyalty like one.
    The one infantry can always count on and win a war with.
    The battles in your head are for free and a white flag is no option.
    Only a hangover and a missed drunken call.

  • I’m going back to 505

    Zblogom, I'm going back to 505

    It’s hope that kills you in the end.
    But you wake up at 5.05 on Monday and carry on.
    The baggage of reminiscing of what ifs and what not.
    The lonely coffee and its bitter taste.
    Fear of unconsciously adding some sugar while you’re half awake.
    Hit or miss – that’s what life is, but not your fucking coffee.
    Or your playlist.
    Your once favorite song plays in the background but you don’t smile.
    It doesn’t take you where you wanna be or where you loved staying.
    It’s not home.
    It’s ruins.
    Used to be 505 but now…

    Let’s not go there, right?

    Because we know home is not a place.
    We were taught that by people who didn’t love us.
    Enough!
    Or loved us in a way we’re afraid we won’t be loved again.
    I said what I said. I wrote what I meant.
    But you…
    You read what you felt.
    And that was not nearly all.
    It can’t be because you don’t burn bridges.
    Not across the river that makes you go with the flow.

    You look for blessings before lining up the losses.
    They stay gone.
    They might never come back.
    …but you don’t bury them.
    The love they gave.
    The home you once built.
    The bricks in the wall you painted.
    And the picture hanging on it.

    It was worth it.

    The liability of vulnerability.
    The question of leverage in it.
    And the answer to it.
    Just know it is worth it.

    Even at 5.05.

    ****

  • We bruise and get better

    If I had to describe a home, I wouldn’t go with a house.
    On a tree or a ground.
    Not with a building, either.
    It would be a song.
    Never small and always huge.
    Hit the tune and fall apart.
    Sometimes low and sometimes high.

    “We bruise and get better” – famous last words.
    But you can’t get there when you weren’t even good in the beginning.
    We bruise and get better.
    Become a masterpiece then dissolve.
    The bruises fade away and I remain an unapologetic champion of dignity.
    Which you love.
    And “love” is a word we rarely use, but we mean it.

    “We bruise and get better” – famous last words.
    But you can’t get there when you weren’t even good in the beginning.

    – Come home – it rings as Buddy speaks.
    And he knows things.
    He knows us.
    When the roof gets on fire and we open the windows.
    When we put it out in silence but wanna scream.
    When we’re bruised and better at the same time.
    What about feelings?
    Oh…they’re everything but daisies. 

    Here’s the deal.

    “Later” never came and afterthought screamed “rather never”.
    Not a friend nor foe, just a reminder that black looks good on me.
    I am not afraid to attend the funerals.
    I know which flowers to bring.
    And they won’t be fucking daisies. 

  • Castles and gallows

    Get smart before you fall in love – they said.
    I know – was my answer.
    But before that, I had so many questions.
    Only I could answer and nobody else.

    Will I know? Will I feel it like before?
    Will I remember before I forget?

    I can only hope.
    But moreover – will I want it?
    Will you want it?

    The crazy life ahead of us. And lunatics cheering to get the front seats.
    The missed airplanes and banned landings.
    The derailed trains of thoughts that are always on fucking time.
    Even when we wish they are late.
    Or never arrive.

    Will I know? Will I feel it like before?
    Will I remember before I forget?

    Because words never fade away.
    And time only lets you consume it in another way.
    Bitter. Or sweet.
    Like gin fucking tonic, ay.
    My favorite, remember?

    I’ll board the trains. And airplanes. And ferries.
    I’ll stop them as well.
    If they are about to crash and make 9/11 look like a fairytale.
    Fairytales? Who the fuck believes in those anyways?

    I might. 

    Because walking down the Frederick’s street with my eyes closed is the walk I’d take over and over again.
    To see the castle where I don’t end up being the princess but just an admirer.

    I’ll count my blessings before I doubt I’m cursed.
    That’s how fucking brave I am.
    And I don’t get brave with anyone.
    You know what I’m talking about. ’cause you don’t get either. 

    I’ll treasure it. Maybe won’t like it all of it.
    But, let’s face it… you won’t either.

    It’s like getting an ice cream when you have a sore throat, isn’t it?
    And we, now, have the privilege to choose the fucking flavor.

    I just hope I don’t go for bitter.
    And you like the ice cream.
    Better than I do.

    So choose the flavors carefully and let me know I’m wanted when I’m too silent and pissed off.
    And maybe not with you but with the lunatics.
    And this crazy fucking world.

    Because walking down the Frederick’s street with my eyes closed is the walk I’d take over and over again.
    To see the castle where I don’t end up being the princess but just an admirer.

    Just let me know.
    Before I board the trains and planes.
    Before I get a scoop.
    Before I walk down Fredrick’s street again with my eyes closed.
    I just don’t want to imagine castles before I figure out the crowning.
    Or at least to get ready for the gallows.

  • Omnia mea mecum porto

    Brzo i lako. Ništa u životu što vrijedi ne ide tako.
    Ni ljudi, ni ljubav, ni staze – duge i kratke.
    Ni gradovi, ni dvorci, ni skidanje dogola.
    Posebno ovo zadnje.
    A i ljudi, ako ćemo iskreno.

    Bilo ih je prije i biti će ih poslije mene.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.
    Svjedočit ćeš tome tek ako i kada ju probaju savinuti.

    Neće svi. I ne moraju.
    A one od kojih to očekuješ…neće uvijek moći.

    Neću ni ja.

    Bez obzira na trud.
    I znam da znaš.
    I da čvrsto, golo i neironično stojiš na tlu.
    Ma koliko god voliš ići visoko.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.

    Ne gledaj na sat prečesto.
    Vrijeme neće biti na našoj strani kad to budemo htjeli, a kazaljke ne idu unazad.
    Bez obzira u kojoj vremenskoj zoni se probudiš. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.
    Bolje je vjerovati da si na pravom mjestu nego da ideš na krivo odredište. 

    Ne posjeduješ ljude. Ni njihove želje. Ni noćne more.
    Ni najljepše snove.
    To sve biraš.
    Biti dio njih ili stajati sa strane kao promatrač. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.

    Dođe vrijeme kad si samo jedno pa si drugo.
    I da to uopće ne primjetiš da se dogodilo.
    Jer…kao kad ideš u kino pa kupiš karte za zadnji red.
    Tamo se nikada ne ide radi filma, znaš to.

    Al’ pogledaj film. Barem jednom do kraja.

    Glumci će razočarati. Radnja često neće držati vodu. Oscari će se nepravedno dijeliti…

    Al’ iskreno…

    Jebeš film koji vapi za nagradom od ljudi koji kupuju karte za zadnja sjedala da ga gledaju u kinu.

  • Ne usuđujem se pogađati

    – Znam, ti si čovjek koji nema puno vremena. Zato sam i naručila nešto kratko sada – govori mi dok sjeda preko puta mene i odmah padam u njenu sjenu.
    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.
    Kako to nikad nisam vidio?
    Aha…pa jasno i posve sigurno – nisam želio.

    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.

    – Ovog puta mogu ostati koliko je potrebno – odvratim u poluopravdanju.
    Nije tražila strpljenje sa mnom, ali nisam ga ni zaslužio.
    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    – Ovaj razgovor nikada nismo imali – kaže i otpije gutljaj pelina.
    – A trebali smo – potvrdim u namjeri da je iznenadim, ali zakurac.
    Nije ni trepnula.
    Valjda je tako kada ljudi više ništa ne očekuje od tebe.
    Ne možeš ih iznenaditi.
    Ni dobrotom ni pokušajem da budeš manje loš.

    Zato s njom ne preskačem riječi već cijele rečenice.
    Zna da tišina nije neobična, već očekivana.
    Ona ima taj arsenal, a metke ispaljuje ravno u glavu.
    Ništa s leđa kao pička, jer ta kad odsječe…
    Znam da su joj svaki put sami dali škare u ruke.

    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    I ja sam.

    Od rezanja vrpci do šivanja rana.
    Sve sam joj to priuštio.
    – Čudno je da sad tako misliš – zbuni se na trenutak, ali nije glupa.
    – Čudna su vremena došla – ogradim se na brzinu i zapravo…ne lažem.
    Samo bih volio da sam prije rekao istinu.

    U mojim najgorim trenucima birala je najbolje od mene.
    Ništa više, ništa manje.
    Al’ nije to uspjeh.
    Barem ne moj, a za nju…ne usuđujem se pogađati.

  • Sjedi, odličan

    – Ja iz ovog razgovora nosim sebe, ali ti ćeš sve ostalo – rekla je bez treptaja.
    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.
    Nije ovo bila debata i zauzimanje strana.
    Nije bilo ni očitanje lekcije.
    Ali ona je spremno prelistala sve udžbenike.

    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.

    – Sjedi, odličan – pomislio sam u sebi k’o neki učitelj.
    Teorija je bila perfektna.
    A zadaci? Pa…
    Ona je tu bila bolja od mene, a ja sam bio za “dovoljan”.
    Oduvijek je prolaz bio igra, barem meni.

    – Znam – poručim joj dok kimam glavu.
    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.
    Neće biti popravnog ispita ni dva roka.
    Sve sam ih već ispucao.

    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.

    Stajao bih pred pločom dok zadaje zadatke.
    Potom bi dala sva rješenja i još bi postavljala potpitanja.
    Trudila se da znam za prolaz.

    A ja?

    Meni je bilo dovoljno da sam “dovoljan”.
    Biti “dobar” nisam odabrao, a “vrlo dobar” ili “odličan” …
    Koga zavaravam?
    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjeka.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    – Ovu lekciju ne možeš naučiti napamet – upozorila je.
    – Ni napamet ni iz srca – iskren sam bio, vjerojatno po prvi put.
    Ništa nisam obećao, ali znam da nisam dobar ni za prolaz.
    – Valjda tako mora bit’ – govorim posramljeno i odnosim sve.

    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjekom.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    Sve zadaće, sve lekcije, sve krede i centimetre ploče.

    Baš sve.
    Osim nje.

  • Pun mi je kurac vanilije

    – Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što hrabro odabrem sljedeće riječi.
    – Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno dok u glavi nastaje lista.
    I to ne ona za odstrel.
    Već ona “Sad mi je manje krivo što ne jedemo za istim stolom”.
    Jer tamo nikad nismo bili siti.

    – Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što
    hrabro odabrem sljedeće riječi.
    – Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno
    dok u glavi nastaje lista.

    Ni ljubavi, ni kruha.

    Ispalila sve metke, promijenila šaržer i naslonila se na zid.

    – Umorna sam – priznajem sebi jer se trudim ispraviti kičmu.
    Zapravo, savinuti ju tako da se gledamo u oči.
    Tako ćemo se osjećati sigurnije i sve će imati više smisla.
    Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
    Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

    Nije ovo prijetnja – samo izvješće.

    – Mislim da je to to – prošapćem stoički.
    Netko bi rekao narcisoidno, ali ti “neki” nisu bitni.
    Jer nisu sa mnom gradili ništa, a za sve su imali spreman tlocrt.

    Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
    Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

    – Volim sve što smo nekada bili, ali nije mi zbog toga drago – kažem si.
    Pomalo zbunjujuće, ali nakon dva gin tonica ne znam drugačije.
    Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
    Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

    – No, dobro…to je sada prošlost – uvjeravam se dok listam slike.
    Tu sam sretna, tu sam debela.
    Tu sam …drugačija.
    Tu volim i ne očekujem ništa.

    Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
    Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

    Jer znam da ljubav ne mijenja nikoga.
    Nikoga tko ne namjerava ostati.
    Jer će uvijek gledati u sat i kako na vrijeme biti tamo kamo su oduvijek htjeli otići.

  • Deset minuta previše

    – Daj mi samo deset minuta – zatražio je napola nelagodno.
    To je bio njegov stil – napola.
    Napola se ispričavao, napola je jebao i napola je bio stvaran.
    – Dobio si deset previše –  uslijedio je njezin odjeb.
    Direktan i cjelovit.
    Poslijednji put.

    To je bio njegov stil – napola.
    Napola se ispričavao, napola je jebao i napola je bio stvaran.

    Bio bi to još jedan pokušaj isprike da bi do kraja te agonije postao sarkastičan.
    Probao bi to odraditi u Ripperovom stilu, ali ispalo bi jadno.
    Nakon deset minuta koje je molio.

    Skupi oprosti i jeftina grižnja savjesti.
    Na čiji račun?!
    Sve fiskaliziraš prije prvog gutljaja.
    Ništa više ne ide ispod stola.
    Samo nevidljivo diranje i tiho stenjanje.

    Koje ne traje ni deset minuta.

    – Gledaj, to što ti misliš da si čula…- sad je krenuo strategijom krivice.
    Čuješ jedno, pomisliš drugo, ispadne treće.
    Pa znaš već kako ta manipulacija ide.
    – Ma odjebi više – konačno je rekla.
    Ovoga puta trebalo joj je manje od deset minuta.

    Ništa više ne ide ispod stola.
    Samo nevidljivo diranje i tiho stenjanje.
    Koje ne traje ni deset minuta.

    I to malo minuta bilo je previše.
    Previše za malo ljubavi.
    Previše za neuglađeni sarkazam.
    Previše za pokušaje isprike…

    A definitivno previše za loših “napola”.

  • Možda je prekasno

    Znaš što ću uvijek pamtiti kod tebe?
    Ti bi se prva ustala sa šanka, al’ svima platila zadnju rundu.
    Sasvim trijezna i spremna za obračun.
    Gin bi presjekla s pelinom i onda bi pojela limun.
    Kiselo – gorko – kiselo. 

    Kakva kombinacija.
    Tebi nije bilo do mamurluka sutradan.
    Ali sve druge bi uredno bolila glava.

    Sasvim trijezna i spremna za obračun.
    Gin bi presjekla s pelinom i onda bi pojela limun.
    Kiselo – gorko – kiselo. 

    Oduvijek sam to znao.
    Oni baš i nisu kužili…zato su s tobom pili svi, a razgovarao samo ja.
    Od naših razgovora, priznajem, osjećao sam se najpijanije od svih njih.
    Ali nikad nisam imao glavobolju.

    Nisi htjela znati koliko sam loš, a istovremeno ti je bilo nebitno jesam li dobar.
    Nisi me podcjenjivala, a bila si dovoljno talentirana da izbjegneš suprotno.

    Tebi nije bilo do mamurluka sutradan.
    Ali sve druge bi uredno bolila glava.

    Ti si bila najbolja – prijateljica prije svega.
    Nadam se da sam ti to na vrijeme pokazao.
    Jer te kao prijatelj nikad nisam mogao voljeti malo.
    Samo previše i znam da si to znala.

    – Pičko! – samom sebi sam znao reć’ nakon što bih te otpratio doma.
    Sad kad znam da to više nikad neću moći psujem puno gore.

    Taj dan kad su javili da su te našli shvatio sam zašto si plaćala sve zadnje runde.
    Jer te zadnje su bile sve tvoje zadnje. Svaki put.
    A tvoji računi uvijek su ostajali čisti.
    Na šanku i s ljudima.
    Čak kada oni to nisu htjeli.

    Jer te kao prijatelj nikad nisam mogao voljeti malo.
    Samo previše i znam da si to znala.

    – Pičko! – ljutit stojim nad tvojim grobom i ovog puta psujem tiho.
    Otići ću poslije do birtije okrenut rundu za sve.
    Od prve do zadnje.

    Ja ću biti trijezan i spreman za obračun
    jer za dobar mamurluk možda je prekasno.