• Dobar, loš, zao, ja…

    Mjesto sastanka: ispod sata.
    Vrijeme sastanka: kad dođe.
    Ni sama ne znam po koji put ne dolazi na vrijeme.
    Malo postaje neugodno. Sad se već i Godot smije.
    Jedno od nas dvoje ima doktorat iz čekanja, a drugi iz nepotrebne tolerancije.
    Kakav duo, ha?!

    Znaš onaj trenutak kad shvatiš da više nemaš pravih pitanja za postaviti?
    Eh čitatelju… dođe i trenutak kad više nemaš pravih odgovora.
    Ne zato što ih ne znaš ili se ne trudiš, već šutnja postaje dovoljna.
    Bolje je postati stranac, nego neprijatelj, a igrati se prijateljstva s inhibicijom je omalovažavajuće.

    Ni sama ne znam po koji put ne dolazi na vrijeme.
    Malo postaje neugodno. Sad se već i Godot smije.

    “Ne možeš ti bit’ loš prema meni, koliko ja mogu biti dobar prema tebi”…
    Kakva lažna mantra, čitatelju, da nas zaslužuje netko kome kazaljke na satu idu u suprotnom smjeru.

    Jedno neriješeno zagrijavanje uz “Čovječe, ne ljuti se”, a onda kreće šah.

    Tvoja kraljica ide po mog lovca, a topovi više nikog ne brane.
    Koga uopće zanima gdje se kreće kralj?
    Na tom polju stoji potpuno sam.
    Eh, ‘ko ti kriv…
    Šah.

    Bolje je postati stranac, nego neprijatelj,
    a igrati se prijateljstva s inhibicijom je omalovažavajuće.

    Istina je, čitatelju, da ponekad trebamo više od 16 polja da stvari dođu na svoje.
    Jer nemaš sve razrađene poteze i želiš se prepustiti igri;
    Jer u početku je uvijek zabavno, dok to ne prestane biti;
    Jer shvatiš da ne može nitko bit loš prema tebi, koliko ti možeš prema sebi;
    A onda jebiga, ‘ko ti kriv…
    Mat.

  • Ovog puta piše on

    Hej.
    Nadam se da si dobro. 
    Vidim da puno putuješ. I pišeš.
    Čak sam i pročitao neke objave. 
    Oduvijek si bila dobra s riječima.
    Za razliku od mene. 

    Mislim…trudio sam se ja, al’ sve je zakurac kad sam te povrijedio.

    Baš jesam.
    Jako mi je žao.
    Što nisam mogao bolje.
    Jer iskreno, nisam znao kako.
    Nisam znao voljeti te do kraja.
    Možda sam trebao biti strpljiviji. Sa samim sobom i s tobom.
    Možda sam trebao naći vremena.
    Svjesno nisam želio.
    Priznajem.

    Želim da znaš da nisi kriva. Nikad te nisam krivio za to što si ti bila ti, a ja sam bio ja.
    Trebam ti se ispričati jer nikad nisi čula pravu ispriku. 

    Možda sam trebao biti strpljiviji. Sa samim sobom i s tobom.
    Možda sam trebao naći vremena.
    Svjesno nisam želio.
    Priznajem.

    Žao mi je što sam te u samom finišu obezvrijedio riječima poput “Moraš raditi na sebi”
    jer jedino što je tu moglo odjeknuti je “Ti nisi dovoljno dobra” i “Nisi sretna sama sa sobom”.

    Hah…kako da ti kažem, a da sad ne zvuči jadno…
    Ti si zapravo bila…
    Ni sam ne mogu odabrati riječi.
    Što se slaže s prijašnjom tvrdnjom, tako da…nemoj reć’ da ti nisam rek’o.

    Možda ne mogu opisati to što jesi, ali znam što nisi bila.

    Nikad nisi bila zla, ali ja sam bio dovoljno sebičan
    da izjavim nešto poput “Ne želim biti odgovoran za tvoje emocije” kad si mi rekla da želiš razgovarati.
    Nikad nisi bila neiskrena, ali ja jesam. Dugo mi je trebalo da si to priznam.
    Prvenstveno prema sebi kad sam pomislio da je vrijeme na mojoj strani i da sam nepovrijeđen.
    Nisi to zaslužila – biti u mom hektičnom vrtlogu bez znanja.
    Nikad te nisam morao vijati i nikad nisi bila good riddance.
    Egzekutorski si odgovorila na prvu poruku i …jebote, kako nisi komplicirala.

    Nikad nisi bila neiskrena, ali ja jesam. Dugo mi je trebalo da si to priznam.

    Do zadnjeg trenutka si se trudila shvatiti zašto te više nisam mogao voljeti.

    Drhtala si u mom Audiju i prije nego što si posljednji put zalupila vrata,
    stisnula si šake i zube i …
    ne sjećam se više što si me pitala, samo znam da te ja više nisam mogao gledati. 

    Kad si konačno izašla, nisi se više osvrtala.
    Znao sam da nećeš, ali nisam još htio krenuti.
    Uvijek bih čekao da uđeš u ulaz i kreneš gore na sigurno.

    Nekad natočim Nikku, usput prođem pokraj poluprazne boce gina
    i nasmijem se kad se sjetim kako si me jednom u čudu pitala zašto ga je tako malo.
    Bokte.
    Koliko si mogla popit’ i slušat moja sranja o bivšoj.
    Sad mi je malo jasnije zašto bi gin tako brzo nestajao kod mene.

    Kad si konačno izašla, nisi se više osvrtala.
    Znao sam da nećeš, ali nisam još htio krenuti.
    Uvijek bih čekao da uđeš u ulaz i kreneš gore na sigurno.

    Mrzio sam jedino koliko si mogla pričati ujutro.
    Jebote. Ti ni kavu ne bi popila, a ne bi se gasila.
    E…to je bila tvoja mana. Jedna od.
    Ne mogu ti sad ovak’ sve nabrojat da me pitaš.
    Ali nisam te zbog njih prestao voljeti.

    Zbilja si me činila sretnim. Do trenutka kad više nisi.
    Ne znam ti objasniti.
    Nisam htio nikad o tome pričati jer je uvijek bilo neko sranje usput.
    A i ja nisam bio tu.

    Mrzio sam jedino koliko si mogla pričati ujutro.
    Jebote. Ti ni kavu ne bi popila, a ne bi se gasila.

    Volio bih još jednom moći s tobom pit’ na onom mom kauču dok svira Linkin Park ili Joss Stone.
    Ili da odemo do Pingvina na sendvič, ali znam da se to nikada neće dogoditi jer si spalila sve mostove.

    Ne razumijem, ali ni ne trebam.
    Bez obzira na to, ne bih htio da me mrziš.
    Nadam se da me ne mrziš.
    Ja to nikada ne bih mogao.

    Uglavnom. Idem sad.
    Budi 10. K’o što si oduvijek i bila. 
    Čuvaj se.

    Sretno!