• Svima koji su me u 2019 (na)pustili

    Evo nas na kraju.
    Spremamo se za taj jebeni novi početak.
    U nadi da ćemo biti bolji ili barem manje gori prema sebi i drugima.

    Sjećaš se početka godine?
    Čini se kao da je prošlo više od 365 dana.
    Barem meni.
    Jebote…Kakvi igrači su tada igrali igru.
    Toliko dobru da sam mislila da ćemo ju zauvijek igrati.
    Bacili smo dobitne kockice dok smo igrali “Čovječe ne ljuti se” i sve figurice pospremili u kućice.
    Pobjeda!
    Pirova, al’ nekakva, ha?

    Jebote…Kakvi igrači su tada igrali igru.
    Toliko dobru da sam mislila da ćemo ju zauvijek igrati.

    Igra je gotova, a ja više ne igram na level modu kao prije.
    Nije bilo “easy” ni “extra hard”, samo je bilo real.
    To se valjda broji, zar ne?

    -Hvala vam na igranju, okušajte svoju sreću u novom krugu – govori mi glas u glavi dok je pet do dvanaest i gledam u tablu Xanaxa.

    Ne znam kako tebi koji čitaš, ali meni je ovo bila najljepša i najteža godina odjednom.
    Sastavila sam se u zagrljaju onih koji nikad nisu igrali ni kompenzirali, a na komade su me rastavili oni koji su to činili toliko savršeno, da nisam zamijetila da nikad nisam ušla u kućicu.
    Voljela sam sterilno.
    Praštala i najprljavije.
    A odlučila zapamtit sve.

    Moj kauč. Gin, čudan tonik iz Kauflanda i njegovo igranje prstima s mojima. Svira Florence i Joy Division.

    Birtija u Frankopanskoj. Liker od jabuka i cimeta. Konobar lijepog smješka koji se smije na svaku moju foru, pa i one koje meni više nisu smiješne. Preglasno je.

    Redakcija. Moje igračkice iz Kinder jajeta na stolu. Čekam poziv i pregledavam fotke koje sam odavno trebala izbrisati. Ne želim te uspomene.

    Voljela sam sterilno.
    Praštala i najprljavije.
    A odlučila zapamtit sve.

    Oxbo. U haljini sam i jedem salatu. Pijem neko precijenjeno bijelo vino. Na putu do mene ćemo uzeti još jednu bocu na benzinskoj. U štiklama sam i radije bih bila u starkama.

    -Sretna nova godina! – otpijam gutljaj gin tonica, nazdravljam i u glavi brojim sve koji imaju moje gole slike. Kakva kolekcija. – Sve najbolje! – zaželim svima u prostoriji i pitam se gledaju li ih ikad potajno.

    Evo nas na kraju.
    Ili smo pogreška ili smo čudovište.
    Ostaje pitanje tko je tko.
    Jer pogreške su nekad strašnije od čudovišta.
    Tako da, sretno u odabiru što ćeš ove godine bit.