• Sjedi, odličan

    – Ja iz ovog razgovora nosim sebe, ali ti ćeš sve ostalo – rekla je bez treptaja.
    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.
    Nije ovo bila debata i zauzimanje strana.
    Nije bilo ni očitanje lekcije.
    Ali ona je spremno prelistala sve udžbenike.

    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.

    – Sjedi, odličan – pomislio sam u sebi k’o neki učitelj.
    Teorija je bila perfektna.
    A zadaci? Pa…
    Ona je tu bila bolja od mene, a ja sam bio za “dovoljan”.
    Oduvijek je prolaz bio igra, barem meni.

    – Znam – poručim joj dok kimam glavu.
    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.
    Neće biti popravnog ispita ni dva roka.
    Sve sam ih već ispucao.

    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.

    Stajao bih pred pločom dok zadaje zadatke.
    Potom bi dala sva rješenja i još bi postavljala potpitanja.
    Trudila se da znam za prolaz.

    A ja?

    Meni je bilo dovoljno da sam “dovoljan”.
    Biti “dobar” nisam odabrao, a “vrlo dobar” ili “odličan” …
    Koga zavaravam?
    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjeka.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    – Ovu lekciju ne možeš naučiti napamet – upozorila je.
    – Ni napamet ni iz srca – iskren sam bio, vjerojatno po prvi put.
    Ništa nisam obećao, ali znam da nisam dobar ni za prolaz.
    – Valjda tako mora bit’ – govorim posramljeno i odnosim sve.

    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjekom.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    Sve zadaće, sve lekcije, sve krede i centimetre ploče.

    Baš sve.
    Osim nje.