• Koliko bolim, toliko i volim

    Ne želim otići, ali ne znam kako da ostanem.
    Sviđao mi se početak, ali ove karmine sada postaju prevesele.
    – Javi se ponekad – kažeš mi, ali to ne misliš.
    Bila bi glupa da to zaista želiš, a glupa nikada nisi bila.
    Samo si se malo previše nadala.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    – Znaš da hoću – slažem nas oboje bolje nego što je to demokracija ikada učinila
    i ispunim ti stvarnu želju.

    Rekao bih ti onaj put da “nisam tako mislio”, ali zapravo – tako sam baš želio.
    Nisam to tad znao, ali nije bilo ni bitno.
    Ti si se nadala – da znam i da ću mislit, a ja sam si pripremio lijes i popravio vijence.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    Jer ne lažu kad tvrde da svakoj osobi koju istinski voliš ideš na sto pogreba.
    Svaki put sahraniš tko su nekad bili i oprostiš si što si vjerovao da mogu biti.
    Baci šaku zemlje, spusti cvijet i pregrizi tišinu.

    Tada me voliš najviše, a najmanje bi trebala.
    Jer nisam ono što bi htjela.
    Ni ono što zaslužuješ.

    – Idem sad – ovog puta kažem iskreno, a primjećujem i da je gostiju sve manje.
    Postalo je morbidno i nitko me više ne prepoznaje.
    Ali ti se to još uvijek trudiš raditi.
    Zašto? Ne znam.
    Ne mogu shvatiti.

    – O mrtvima sve najbolje – tako barem govore, ali ne znam kako ćeš ti.
    Jer o meni ne možeš ništa dodati.
    Možeš mi samo oduzeti.