• Mom Osijeku i ljudima koji ostaju

    Kako je samo proletilo!
    Čak šest punih godina, dragi moj grade.
    Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
    Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.
    Ja sam htjela tamo neki fakultet koji tu ne postoji,
    upoznati život grada koji u podne ima preko milijun stanovnika i
    vidjeti jesam li Tarzan ili Jane u toj džungli prilika.

    Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
    Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.

    Vidiš da se trudim svratiti svaki mjesec;
    što zbog starog, a što zbog lega i legica na šanku koji nisu u Irskoj.
    Oni su ostali, al’ mi često kažu “Ajde ajde, ti si na pola puta stala u Zagrebu”.
    Samo se nasmijem i odvratim “Ajde ajde, ja kad se vratim barem uvijek okrenem rundu”.
    U Cadillacu, Amsterdamu, Exitu ili na Vodenima.
    Naći će me tamo, a i ja njih.

    I tako svake godine dosad;
    vidimo se tek nekoliko spojenih vikenda godišnje,
    a kad se posreći to bude i cijeli tjedan.
    Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
    Od nekih Kohortaša i pavijana,
    do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.
    Iz doba kad je bio na Srednjiki i doba kad je preselio preko.

    Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
    Od nekih Kohortaša i pavijana,
    do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.

    Grade, sjećaš se kad smo zatvarali festivale u Vegi i na katakombama?
    Kad bismo se prije koncerta našli na Rondelu da napravimo bambus i onda ga putem ispijali?
    Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
    Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.
    Otad, uglavnom cugamo po stanovima – od Retfale do Zelenog polja i obavezno palimo svjetla na biciklu.

    Bit ću ti iskrena…nijedan hambi igdje drugdje nije kao onaj kod Joze Trovača.
    A o slambošima kod čika Ise ne moramo ni raspravljat.
    Kad uđem u McDonald’s na Jurišićevoj nema legende Miće koji sve pozdravlja i čeka cheeseburger.
    Nitko u ovom gradu od prodavača ruža nema šarma, kao što ga je imao Boro Ružar.
    Oni prodaju samo cvijeće, a Boro…hah, budimo realni, on je servirao cijelu priču.
    On je bio priča.

    Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
    Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.

    Netko će reći da si grad koji nestaje, ali ja neću po tome drviti.
    Ja ću radije ovo posvetiti ljudima koji ostaju.
    U Exitu.
    Na Sofi.
    Na Kopiki.
    U Barceloni i Amsterdamu.
    Stoga, molim te znaj…i nemoj da ti bude krivo jer
    nisi ti grad kojeg sam ja zauvijek napustila.
    Ti si grad kojem ću se ja zauvijek vraćati.

  • Budućem tebi

    Ma kako ćemo?
    Lako ćemo.
    Ne baš uvijek, ali trudit ćemo se;
    Da uživamo jedno u drugome,
    da se poslije svađe ipak zagrlimo i ne razbijamo šalice,
    da nakon jebačkog dana na poslu probamo nasmijati jedno drugo
    i zaspimo uz neki film i naravno…
    kad krene sezona gripe da skuhamo lonac najdivnije juhe.

    Ma kako ćemo?
    Lako ćemo.
    Ne baš uvijek, ali trudit ćemo se

    Jednom mi je netko rekao da je sreću lakše graditi u dvoje.
    Lakše od čega?
    Nikad nisam dobila odgovor.
    Tražila sam ga sama.

    Nisam med i mlijeko, a ako to želiš – trebao si nabavit pčelu i kravu.
    Mene ne zanimaju ni košnice ni pašnjaci i tamo me nećeš naći.

    Bit će dana kad ću se probudit mrzovoljna pa ću prijepodne bit’ piranja,
    popodne krokodil, a navečer ću šutit.
    Tad me jedino možeš zagrlit i šutit sa mnom.
    Jer nećeš moći ništa, osim biti tu i dat’ mi vrijeme. 

    Neću glumit’ neku zajebanu kojoj nije lako ugoditi,
    Tempirat’ nekakav powerplay da se uzjebeš kad rundaš vani s ekipom
    pa se onda naivno praviti da ništa nije bilo.
    Oboje znamo da mogu više popit od njih i sa mnom je na šanku najzabavnije.

    Nisam med i mlijeko, a ako to želiš – trebao si nabavit pčelu i kravu.
    Mene ne zanimaju ni košnice ni pašnjaci i tamo me nećeš naći.

    Neću te pitati za bivše…Jer koga boli kurac?
    Moji te ne trebaju brinuti.
    Tvoje je da znaš da sam privilegija.
    Jer neopisivo lako mi je postalo reć’ “odjebi” i ne toleriram pokušaj ljubavi.
    Ne više.

    – Šta ‘oćeš ti od mene? – možda ćeš se nekad pitati.
    I dobro je da se pitaš jer ako samo pretpostaviš…hah, zajeb!
    To ćemo riješiti po kratkom postupku.

    Hoću da najbolji doručak imamo za večeru;
    da zavrtimo globus i prstom zaustavimo sljedeću destinaciju;
    da nađemo vrijeme kad ono nije na našoj strani;
    da nikad ne odemo ljuti spavati;
    da i najlošiji dan ne bude toliko grozan jer ćemo ispit gin-tonic i resetirat postavke;
    da me pustiš da odradim rok i napišem tekst u tišini;
    da me poljubiš u obraz dok ga raspisujem nakon pola minute buljenja u zid i nenadano mi razvučeš osmijeh;
    da se bodrimo, iako možda uvijek ne razumijemo naše razloge;
    da …

    Jer neopisivo lako mi je postalo reć’ “odjebi” i ne toleriram pokušaj ljubavi.
    Ne više.

    Ma svašta ja hoću…
    Znam da je tako.
    Ali još više znam da
    sve to zaslužujem.
    Pa i više.

    Iskreno, ne pristajem na manje.
    Nit’ sam ikad trebala.

    Do svog vrha ne moram koračati sama.
    Ali ako budem trebala – hoću.
    Jer sreću nije lakše graditi u dvoje kad stalno moram paziti na svoju krunu,
    a kralj, dušo moja, ne može bit svatko.