• Mom Osijeku i ljudima koji ostaju

    Kako je samo proletilo!
    Čak šest punih godina, dragi moj grade.
    Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
    Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.
    Ja sam htjela tamo neki fakultet koji tu ne postoji,
    upoznati život grada koji u podne ima preko milijun stanovnika i
    vidjeti jesam li Tarzan ili Jane u toj džungli prilika.

    Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
    Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.

    Vidiš da se trudim svratiti svaki mjesec;
    što zbog starog, a što zbog lega i legica na šanku koji nisu u Irskoj.
    Oni su ostali, al’ mi često kažu “Ajde ajde, ti si na pola puta stala u Zagrebu”.
    Samo se nasmijem i odvratim “Ajde ajde, ja kad se vratim barem uvijek okrenem rundu”.
    U Cadillacu, Amsterdamu, Exitu ili na Vodenima.
    Naći će me tamo, a i ja njih.

    I tako svake godine dosad;
    vidimo se tek nekoliko spojenih vikenda godišnje,
    a kad se posreći to bude i cijeli tjedan.
    Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
    Od nekih Kohortaša i pavijana,
    do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.
    Iz doba kad je bio na Srednjiki i doba kad je preselio preko.

    Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
    Od nekih Kohortaša i pavijana,
    do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.

    Grade, sjećaš se kad smo zatvarali festivale u Vegi i na katakombama?
    Kad bismo se prije koncerta našli na Rondelu da napravimo bambus i onda ga putem ispijali?
    Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
    Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.
    Otad, uglavnom cugamo po stanovima – od Retfale do Zelenog polja i obavezno palimo svjetla na biciklu.

    Bit ću ti iskrena…nijedan hambi igdje drugdje nije kao onaj kod Joze Trovača.
    A o slambošima kod čika Ise ne moramo ni raspravljat.
    Kad uđem u McDonald’s na Jurišićevoj nema legende Miće koji sve pozdravlja i čeka cheeseburger.
    Nitko u ovom gradu od prodavača ruža nema šarma, kao što ga je imao Boro Ružar.
    Oni prodaju samo cvijeće, a Boro…hah, budimo realni, on je servirao cijelu priču.
    On je bio priča.

    Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
    Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.

    Netko će reći da si grad koji nestaje, ali ja neću po tome drviti.
    Ja ću radije ovo posvetiti ljudima koji ostaju.
    U Exitu.
    Na Sofi.
    Na Kopiki.
    U Barceloni i Amsterdamu.
    Stoga, molim te znaj…i nemoj da ti bude krivo jer
    nisi ti grad kojeg sam ja zauvijek napustila.
    Ti si grad kojem ću se ja zauvijek vraćati.