• Hej…kako si?

    -Hej, kako si? – natipkam i gledam u te tri riječi, zarez i upitnik. 
    Više kao da oni gledaju mene.
    S osudom i poniženjem.
    I to ne mojim.
    Već tvojim. 

    Već me strah jer ne znam što bih te sljedeće pitao.

    -Hej…kako si? – možda manje jadno izgleda s trotočjem.
    Volio bih da shvatiš da me sada zaista zanima.
    Jer te to nikada nisam pitao.
    Ni kad bi imala najbolji dan, a pogotovo ne kad bi imala najgori.

    Volio bih da shvatiš da me sada zaista zanima.
    Jer te to nikada nisam pitao.

    Tad bi me najmanje zanimalo.

    Vidio sam kako si inače žilava;
    Tukla si se sa životom i prije.
    Nekad knockout, nekad high-kick.
    A u čeljusti i dalje imaš sve zube…
    Najsjajnije.

    I smijala bi se nakon tog najgoreg dana.
    Kojeg ja ne bih učinio manje lošim ili ga pokušao učiniti boljim.
    Najglasnije bi se smijala.
    S tim najsjajnijim zubima.
    A ja?

    Gledao bih kako si hrabra…
    Neprimjetno te tapšao po leđima i mislio kako se smiješ zbog mene;
    Kako sam dovoljan i prisutan;
    Kako te nikad ne trebam pitati “Kako si?”.

    Tukla si se sa životom i prije.
    Nekad knockout, nekad high-kick.
    A u čeljusti i dalje imaš sve zube…
    Najsjajnije.

    -Jesi možda budna?- mislim da nema glupljih riječi, a te sam jedino odabrao.
    Neću ti ih poslati.
    Ne usuđujem se.
    Možda ne spavaš pa ćeš odmah vidjeti i onda opet neću znati što te dalje pitati.
    Jer nekako je prekasno da te pitam kako si.

    Možda si budna i imaš najbolji dan ikad.
    I opet si iz ringa života izašla kao pobjednica.
    I čestitaju ti.
    Tapšaju po leđima.
    Svi zubi su ti na broju.
    Sjaje kao i uvijek.

    A ja?

    Ja bih htio znati kako si.