Sjedi za stol, provjeri karte i ne blefiraj.
Znaš da za to nema više vremena.
Djelitelju je isto dopizdilo i odavno se pita:
“Tko nastavlja igrati s ovakvim izgledima?”
Odgovor je očit i smiješan.

Mi, ljubavi.

Najgore od svega je što sam shvatio da te ne volim…
Ja te se bojim.

Sjedi za stol, provjeri karte i ne blefiraj.
Znaš da za to nema više vremena.

A od toga je gore jedino što ti baš to želiš!
… da k’o pička sjedim na šanku i gledam na sat.
… da smišljam izlike zašto ne odgovaram na pozive.
… da se pravim da nisam primjetio da si ujutro obukla haltere.
… da se pretvaram da me ne smeta tvoje glumatanje svetice.
… da te dopodne podnosim, a popodne se pitam tko si.
Jebote…tko si ti?

Najgore od svega je što sam shvatio da te ne volim…
Ja te se bojim.

Sjetim se onda kako si skrivala tetovaže od svog starog.
Zaigrano si navlačila majicu preko ključnih kosti,
a kad bi nosila haljinu bez naramenica ne bi dala da te fotkam.
Otvorim album s tvojim golim slikama i pomislim kako to više nisi ti.
To je bilo neko vrijeme transparentnosti i naivnosti.
Naš kvazi-vrh.

– Idem. Ne zaboravi rezervirati stol za sutra navečer – daješ mi uputu k’o da sam debil.
– Zašto Antun ne može rezervirati? – kažem i znam da sam sjeb’o.
–  Zato što je bila naša ideja da idemo na dvostruki spoj – strjeljaš me pogledom,
uzimaš ključeve, a ja se borim svim snagama da te ne stjeram u kurac.
– U redu. Beštija? – pregrmim i pomislim kako bi te raspizdilo da ti kažem da je to bila tvoja ideja.
– Može. Barem s tim ne možeš pogriješiti – eto morala si s takvim nečim završit.

Otvorim album s tvojim golim slikama i pomislim kako to više nisi ti.
To je bilo neko vrijeme transparentnosti i naivnosti.
Naš kvazi vrh.

I tako uvijek bude.
Ja svoje karte otkrijem,
ti svoje držiš u ruci,
a djelitelj nam jebe mater.

Nisi blefirala.
Ja bih samo volio da jesi.
…jer kad već možeš odglumit’ orgazam,
pomislio sam da možeš odglumiti i ljubav.
Jebote… tko smo mi?