Život priča, ja pišem

Službeno svoja

Ne zahtijevam puno, a svjesno ne tražim ni malo.
Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
Samo ono što mi pripada i ništa manje.
Prebaci lopticu u moj teren kako znaš, a ja ću servirati.
U mrežu ili kroz tebe, jedno od dvoje je sigurno.
– Gem, set, meč – izdahnem i odložim reket.

Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
Samo ono što mi pripada i ništa manje.

A loptica?
Prijateljski skače dok si odano stavljamo nišan posred čela.
– Blagoslov i prokletstvo – točno pomislim kad shvatim da imam prijatelje na pravim mjestima.
Gdje? Tamo gdje nisi ti i gdje nikada nećeš biti.
Jer to odavno više nismo, a zapravo ne znam jesmo li ikada bili.
Vjerojatno bi bilo pametnije da jesmo.
Tko sad išta pita pamet?
– Nit’ je vrijeme, nit’ je mjesto – kažeš mi prije zadnjeg servisa.

Dvaput padne na tlo i uzimaš poene.
Dopustila sam ti, ne zavaravaj se.

Netko servira priču, netko servira lopticu.
Mi smo to radili naizmjenično i nasilno.
Smisli uvod, odradi zaplet, skuhaj kulminaciju, spremi se na peripetiju.
Od raspleta nema ništa.

I psujemo život na terenu pa se zaklinjemo da će biti prijateljski susret.
Puštam ti najskuplje pjesme jer jeftine ne znam.
Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
To je sve besplatno jer nema cijenu.

Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
To je sve besplatno jer nema cijenu.

Zahtijevam sve.
Znam da to nije malo, ali je taman kad znaš koliko sam puno.
Jer previše njih priča jeftino, a ne jebu nikako.
I previše njih spušta reket prije servisa.
A ja?

Serviram u mrežu ili kroz tebe.
Ali pobjeđujem.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)