Sjedi, odličan

– Ja iz ovog razgovora nosim sebe, ali ti ćeš sve ostalo – rekla je bez treptaja.
Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.
Nije ovo bila debata i zauzimanje strana.
Nije bilo ni očitanje lekcije.
Ali ona je spremno prelistala sve udžbenike.

Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.

– Sjedi, odličan – pomislio sam u sebi k’o neki učitelj.
Teorija je bila perfektna.
A zadaci? Pa…
Ona je tu bila bolja od mene, a ja sam bio za “dovoljan”.
Oduvijek je prolaz bio igra, barem meni.

– Znam – poručim joj dok kimam glavu.
Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.
Neće biti popravnog ispita ni dva roka.
Sve sam ih već ispucao.

Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.

Stajao bih pred pločom dok zadaje zadatke.
Potom bi dala sva rješenja i još bi postavljala potpitanja.
Trudila se da znam za prolaz.

A ja?

Meni je bilo dovoljno da sam “dovoljan”.
Biti “dobar” nisam odabrao, a “vrlo dobar” ili “odličan” …
Koga zavaravam?
Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjeka.
A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

– Ovu lekciju ne možeš naučiti napamet – upozorila je.
– Ni napamet ni iz srca – iskren sam bio, vjerojatno po prvi put.
Ništa nisam obećao, ali znam da nisam dobar ni za prolaz.
– Valjda tako mora bit’ – govorim posramljeno i odnosim sve.

Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjekom.
A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

Sve zadaće, sve lekcije, sve krede i centimetre ploče.

Baš sve.
Osim nje.