Život priča, ja pišem

Pun mi je kurac vanilije

– Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što hrabro odabrem sljedeće riječi.
– Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno dok u glavi nastaje lista.
I to ne ona za odstrel.
Već ona “Sad mi je manje krivo što ne jedemo za istim stolom”.
Jer tamo nikad nismo bili siti.

– Ljubav ne mijenja ljude – zaključim prije nego što
hrabro odabrem sljedeće riječi.
– Barem ne one koje želimo – rekoh si vrlo zadovoljno
dok u glavi nastaje lista.

Ni ljubavi, ni kruha.

Ispalila sve metke, promijenila šaržer i naslonila se na zid.

– Umorna sam – priznajem sebi jer se trudim ispraviti kičmu.
Zapravo, savinuti ju tako da se gledamo u oči.
Tako ćemo se osjećati sigurnije i sve će imati više smisla.
Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

Nije ovo prijetnja – samo izvješće.

– Mislim da je to to – prošapćem stoički.
Netko bi rekao narcisoidno, ali ti “neki” nisu bitni.
Jer nisu sa mnom gradili ništa, a za sve su imali spreman tlocrt.

Jedan zid će me držati, dok ću drugi dizati.
Najeb’o je onaj koji ga hoće srušiti.

– Volim sve što smo nekada bili, ali nije mi zbog toga drago – kažem si.
Pomalo zbunjujuće, ali nakon dva gin tonica ne znam drugačije.
Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

– No, dobro…to je sada prošlost – uvjeravam se dok listam slike.
Tu sam sretna, tu sam debela.
Tu sam …drugačija.
Tu volim i ne očekujem ništa.

Otprilike ovako – to što smo bili je sladoled od vanilije.
Ide uz sve, ali mi ga je pun kurac.

Jer znam da ljubav ne mijenja nikoga.
Nikoga tko ne namjerava ostati.
Jer će uvijek gledati u sat i kako na vrijeme biti tamo kamo su oduvijek htjeli otići.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)