• Ne molim, al’ vjerujem

    – Napreduješ – kaže mi tiho s prizvukom ponosa.
    Ne vjerujem joj ništa i ne želim.
    Oprezno ju pogledam, jer tako gleda i ona mene.
    Sreća…zadnji put kad smo bile u istoj prostoriji pokazala mi je vrata.
    Bez kvake.
    Bez ključanice.

    – Nazad ili naprijed? – pitam kroz zreli sarkazam kojeg moj stari nikad nije volio.
    Ili se nikad nije usudio voljeti. Kao ni mnogi.
    Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
    Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.
    Jer tad sam najmanje hrabra i ponadam se da sveci možda postoje

    Kako da ne…

    – Znaš i sama da ne dolazim na poziv – upozorava me ponovno, a ja u sebi citiram evanđelje.
    Svakome po zasluzi jer jedino tako ide kad nekome digneš nadgrobnu ploču, a on još diše.
    Matej. Marko. Luka. Ivan.

    Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
    Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.

    – Nitko te nije zvao. Mogu sama – slažem joj dok svaki od njih ima zadnji sastanak s Judom.
    I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
    I uzalud je vjerovanje.
    To ih ne čini boljim ljudima.
    Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
    Shvaćaš li sad?

    – Ni prvi put nisi mogla. Zašto misliš da je sad drugačije?- upita s visoka.
    A ja nisam tako mala.
    I ne bojim se.
    I ne molim, iako vjerujem.
    Mogu izdat’, al’ znam da onda ne dolaziš na moj sprovod.
    Mogu prešutjet’, al’ sutra ćemo vrištat. 

    I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
    I uzalud je vjerovanje.
    To ih ne čini boljim ljudima.
    Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
    Shvaćaš li sad?

    – Jer jednostavno je – repliciram bez očekivanja.
    Ne nudim objašnjenja.
    Ne nudim milost.
    A niti ju tražim.
    Znam i sama pronaći vrata i provaliti bravu.

    A to ne mogu ni Matej ni Marko ni Luka ni Ivan.

  • Nemoj pretjerivati

    Ne trebam ti da ovo čuješ, al’ ne gubim ništa ako probam.
    Bar se nadam.
    Znam ja da si ti pametna i bez mene, a takva ćeš i ostati.
    Al’ nemoj pretjerivati s tom svojom pameću jer…
    znaš što se takvima događa.

    I ne… nećeš uvijek bit’ ni najpametnija.
    To će se događati jedino kad si sama u sobi.
    I to će biti potpuno tvoj odabir.

    Nemoj pretjerivati s ginom ponedjeljkom navečer.
    Moraš se probuditi u utorak, što ti je zapravo malo manje loš ponedjeljak.
    Obuci haljinu i završi ga u kinu.

    Nemoj pretjerivati s tim križaljkama.
    Ne mislim na one iz novina već na one u tvojoj glavi.
    Dijagonalna rješenja s ljudima jer su u zadnjoj kućici najdalji, a onda okomito niz srce.

    I ne… nećeš uvijek bit’ ni najpametnija.
    To će se događati jedino kad si sama u sobi.
    I to će biti potpuno tvoj odabir.

    Malo srce…
    Nemoj pretjerivati s njim.
    Jer ima ga puno više nego što misliš i što ti itko sada može pokazati.
    Ali nemoj pretjerivati s utvrdama okolo njega i čuvarima istog.
    Rasporedi ih u smjene. Bit će ti lakše.
    Usudit ću se reći – i ljepše.

    Nemoj pretjerivati da budeš u pravu.
    U biti, nemoj pretjerivati u pokušaju da shvatiš zašto su drugi u krivu.
    Njih nije briga…ne bi ni tebe trebalo biti.

    Nemoj pretjerivati sa šaranjem.
    Po tijelu i klubovima.
    Jer, ako mene pitaš, a ne pitaš me jer znaš kol’ko je sati, ne treba ti to.
    Ni tinta ni tuđe ruke.

    Malo srce…
    Nemoj pretjerivati s njim.
    Jer ima ga puno više nego što misliš i što ti itko sada može pokazati.

    Nemoj pretjerivati s neposlanim pijanim porukama petkom navečer.
    Tu pusti mene. Jer to je jedino što radim bolje od tebe.
    A u nečem ovdje moram pobijediti nakon silnih osvojenih bodova.

    Lista je duga.
    Puno duža nego što sam očekivao.
    Lako bih mogao s njom nastaviti.
    Baš prelako.
    A onda bih mogao pretjerati.

  • From church to court

    I’ll take you to court
    And make love to you
    And if that’s your worst sentence
    You should be glad.
    Because I have seen the jurors.
    Who flaked on a blessing.
    Who were mistaken and became monsters.

    And I am not afraid to beat one.
    Fuck, even become one if I have to.
    I’ll carefully put everybody to sleep,
    say a prayer, make it all go away.
    Make you feel like monsters were never even there.

    Because I have seen the jurors.
    Who flaked on a blessing.
    Who were mistaken and became monsters.

    But you have to dare.
    But you have to decide to be present.
    But you have to know I know your fears
    And once you allow me to take them away…
    It’ll be the best; friendship, companionship…
    Every ship that is ever supposed to sail.

    And if it wrecks…
    We’ll remember how Titanic was glorious until it sank.
    And we won’t blame the ice.
    Or the fire.
    Or the absence of lifeboats.
    We won’t blame each other.
    But we’ll be.
    The first dance.
    The last song.
    The drunk text on a Friday night.
    The not so lovely Monday morning.
    The pros of undelivered words.

    But you have to know I know your fears
    And once you allow me to take them away…
    It’ll be the best; friendship, companionship…
    Every ship that is ever supposed to sail.

    ‘Cause the mailman decided not to ring the bell but he left a note.

    And the note said “Come and get me”.

    Put whatever meaning to it that you want.
    And if you can’t handle it…
    Abort.

    Just know that before the jury take a seat and the judge rules in my favor…
    I’m not easy.
    But I’m the best hard.
    And “guilty as charged” will never change that.

  • Službeno svoja

    Ne zahtijevam puno, a svjesno ne tražim ni malo.
    Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
    Samo ono što mi pripada i ništa manje.
    Prebaci lopticu u moj teren kako znaš, a ja ću servirati.
    U mrežu ili kroz tebe, jedno od dvoje je sigurno.
    – Gem, set, meč – izdahnem i odložim reket.

    Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
    Samo ono što mi pripada i ništa manje.

    A loptica?
    Prijateljski skače dok si odano stavljamo nišan posred čela.
    – Blagoslov i prokletstvo – točno pomislim kad shvatim da imam prijatelje na pravim mjestima.
    Gdje? Tamo gdje nisi ti i gdje nikada nećeš biti.
    Jer to odavno više nismo, a zapravo ne znam jesmo li ikada bili.
    Vjerojatno bi bilo pametnije da jesmo.
    Tko sad išta pita pamet?
    – Nit’ je vrijeme, nit’ je mjesto – kažeš mi prije zadnjeg servisa.

    Dvaput padne na tlo i uzimaš poene.
    Dopustila sam ti, ne zavaravaj se.

    Netko servira priču, netko servira lopticu.
    Mi smo to radili naizmjenično i nasilno.
    Smisli uvod, odradi zaplet, skuhaj kulminaciju, spremi se na peripetiju.
    Od raspleta nema ništa.

    I psujemo život na terenu pa se zaklinjemo da će biti prijateljski susret.
    Puštam ti najskuplje pjesme jer jeftine ne znam.
    Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
    To je sve besplatno jer nema cijenu.

    Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
    To je sve besplatno jer nema cijenu.

    Zahtijevam sve.
    Znam da to nije malo, ali je taman kad znaš koliko sam puno.
    Jer previše njih priča jeftino, a ne jebu nikako.
    I previše njih spušta reket prije servisa.
    A ja?

    Serviram u mrežu ili kroz tebe.
    Ali pobjeđujem.

  • Znaš da te volim

    – Mrzim ovaj grad – priznaješ kroz slabu ljutnju od umora.
    – Znam – tješim te, ali u tvojoj glavi je gužva u 16-ercu i bez mene.
    Brinut ćeš oko stvari koje ni ne znam da se događaju.
    Nećeš usporiti ni na jedno crveno.
    Lovit ćeš svako zeleno.
    Dok ne zamrziš to žuto na kojem se vječito pripremaš.

    Potom ćeš projurit svim cestama bez zaustavljanja i moliti za oprost.
    Tvoj zeleni val je za mnoge nepostojeć, ali tebe to ne zanima.
    – Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.
    Znam da nisi, ali ti si moja škola u kojoj preskačem razred.
    Barem jedan. Jer sve znam.
    U to sam barem vjerovao.

    – Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.

    Vjerovao sam da znam kad te trebam prestati voljeti jer to više nije odabir.
    Vjerovao sam da te vidim.
    Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
    A za mene nikada nisi bila nevidljiva, iako si skrivala stvari…
    I da mrziš naš grad;
    I da brineš o nečem što meni nije prošlo glavom;
    I da žuto svijetli predugo i ne daješ gas.

    – Znaš da te volim – zvučiš kao da se opravdavaš.
    A što je najgore…znam da me voliš.
    Onako kako jedino znaš i onako kako si jedino ikad znala.
    Za razliku od mene, ostala si u svom razredu.
    Ništa nisi preskočila, a umjesto pred ploču – išla si pred ravnatelja.
    Po bombon ili kaznu.

    Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
    A za mene nikada nisi bila nevidljiva.

    – Znam da me voliš – kažem tiho, ali htio bih glasnije.
    Jer mislim da ne vjerujem u to, a htio bih.
    Jer vidim što radiš po zelenom valu kad je crveno.
    A kad je žuto malo ti fali da budeš prespora.
    Taman za razred više.

  • Ništa slučajno, samo namjerno

    – Nije mi zapravo stalo – slažem prvo sebe pa onda slučajne ljude.
    Oni koji dođu kad misliš da su baš ono što trebaš i ispostavi se da to nikada nisu bili.
    Nisu mogli biti ništa s namjerom jer za njih je sve slučajno.
    Jebeš takve ljude.
    Jebeš sve što se nadaš da će postati.

    – Htjela bih ti nešto reći – skupljam hrabrost k’o pred pločom
    kad me u osnovnoj prozvala odgovarati matematiku.
    Sve sam zbrojila, a onda oduzela i završila u minusu.
    – Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
    Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

    – Strah me je – jedino to uspijem izgovoriti.
    Jer znaš što?
    To je jedina istina od koje ne bježim, a ti ako želiš – idi.
    Jer predugo sam presporo hodala pred tuđim lažima i sada idem vlastitim brzinama.
    I zaista – idi, ako to nije dovoljno i idi ako ti je to previše.
    Jer meni je baš taman.

    – Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
    Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

    – Čega te strah? – pitaš me bez naznake da si spreman razumjeti, ali ne brini…
    Uspješno su me na to odavno naviknuli slučajni ljudi.
    Baš oni što ne razumiju zašto plešem na svoju pjesmu.
    Točno oni koji nikada svoju nisu ni imali i baš ti koji nikada nisu plesali.

    – Previše toga odjednom i onda ničega – odgovorim ti tako da ne postavljaš dalje pitanja.
    Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
    Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

    Sada najmanje želim da me netko obožava slučajno, a boji me se voljeti namjerno.
    Jer jebeš ljude koji ne znaju namjerno pa se prave da je sve slučajno.
    Jer bolje ne znaju.

    Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
    Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

    Ni plesati.
    Ni voljeti.
    Ni postojati.

  • Ne usuđujem se pogađati

    – Znam, ti si čovjek koji nema puno vremena. Zato sam i naručila nešto kratko sada – govori mi dok sjeda preko puta mene i odmah padam u njenu sjenu.
    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.
    Kako to nikad nisam vidio?
    Aha…pa jasno i posve sigurno – nisam želio.

    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.

    – Ovog puta mogu ostati koliko je potrebno – odvratim u poluopravdanju.
    Nije tražila strpljenje sa mnom, ali nisam ga ni zaslužio.
    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    – Ovaj razgovor nikada nismo imali – kaže i otpije gutljaj pelina.
    – A trebali smo – potvrdim u namjeri da je iznenadim, ali zakurac.
    Nije ni trepnula.
    Valjda je tako kada ljudi više ništa ne očekuje od tebe.
    Ne možeš ih iznenaditi.
    Ni dobrotom ni pokušajem da budeš manje loš.

    Zato s njom ne preskačem riječi već cijele rečenice.
    Zna da tišina nije neobična, već očekivana.
    Ona ima taj arsenal, a metke ispaljuje ravno u glavu.
    Ništa s leđa kao pička, jer ta kad odsječe…
    Znam da su joj svaki put sami dali škare u ruke.

    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    I ja sam.

    Od rezanja vrpci do šivanja rana.
    Sve sam joj to priuštio.
    – Čudno je da sad tako misliš – zbuni se na trenutak, ali nije glupa.
    – Čudna su vremena došla – ogradim se na brzinu i zapravo…ne lažem.
    Samo bih volio da sam prije rekao istinu.

    U mojim najgorim trenucima birala je najbolje od mene.
    Ništa više, ništa manje.
    Al’ nije to uspjeh.
    Barem ne moj, a za nju…ne usuđujem se pogađati.

  • Bježi od hrabrosti

    Sipaj svima i šuti.
    Još malo pa će tvoja pjesma.
    Ona bivša najdraža.
    Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.
    A onda? 

    Odi do jukeboxa, okreni broj i urlaj. 

    – Ja ne želim više! – odustaješ od beskrajne borbe i bacaš ručnik.
    Kap znoja pa kap suze – slane sestre iz ringa bijesa.
    – Odavno sam te prestala pitati što želiš – gleda te bez treptaja pa te baci na koljena.
    Nema tu zavoja s kojim se možeš poviti da sve bude kao prije.
    Jer ti nisi taj “ti” i ne moraš biti.
    Nitko ti ne zamjera, osim tebe.

    Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.

    A hrabrost?
    Imaš je malo, al’ puno je gubiš dok važeš sa svima koliko ih puštaš.
    Ona te odavno prestala pitati treba li ti obrisati krv.
    Više te ne bodri na tribinama, već ti servira udarce gdje ni ne znaš da ih možeš primit.
    I baš boli dok misliš da te voli.

    – Što to svira? – pitaš ju s poda moleći se da je uskoro gotovo.
    – Ona naša – kimne glavom i pruža ti ruku, a ti naivno ustaješ.
    Jedan nasuprot drugo kao Mia i Vincent – na istu pjesmu drugačijim koracima.
    Melodije ima, ali ritma nigdje.

    Osim u vašim glavama.
    Tad najdraža pjesma postaje najgora.
    Tad šutiš dok hodaš do jukeboxa.
    A urlao bi…
    Od ludosti.
    Nikako od hrabrosti.

  • Koliko bolim, toliko i volim

    Ne želim otići, ali ne znam kako da ostanem.
    Sviđao mi se početak, ali ove karmine sada postaju prevesele.
    – Javi se ponekad – kažeš mi, ali to ne misliš.
    Bila bi glupa da to zaista želiš, a glupa nikada nisi bila.
    Samo si se malo previše nadala.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    – Znaš da hoću – slažem nas oboje bolje nego što je to demokracija ikada učinila
    i ispunim ti stvarnu želju.

    Rekao bih ti onaj put da “nisam tako mislio”, ali zapravo – tako sam baš želio.
    Nisam to tad znao, ali nije bilo ni bitno.
    Ti si se nadala – da znam i da ću mislit, a ja sam si pripremio lijes i popravio vijence.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    Jer ne lažu kad tvrde da svakoj osobi koju istinski voliš ideš na sto pogreba.
    Svaki put sahraniš tko su nekad bili i oprostiš si što si vjerovao da mogu biti.
    Baci šaku zemlje, spusti cvijet i pregrizi tišinu.

    Tada me voliš najviše, a najmanje bi trebala.
    Jer nisam ono što bi htjela.
    Ni ono što zaslužuješ.

    – Idem sad – ovog puta kažem iskreno, a primjećujem i da je gostiju sve manje.
    Postalo je morbidno i nitko me više ne prepoznaje.
    Ali ti se to još uvijek trudiš raditi.
    Zašto? Ne znam.
    Ne mogu shvatiti.

    – O mrtvima sve najbolje – tako barem govore, ali ne znam kako ćeš ti.
    Jer o meni ne možeš ništa dodati.
    Možeš mi samo oduzeti.

  • Dok nas ponos ne rastavi

    – Pobjednica – graviram na imaginarnoj medalji i zbrajam dosegnute ciljeve.
    – Daleko smo dogurali – šapćem svom ponosu, a on i dalje šuti.
    Nije da mu se ne sviđa gdje smo sada, ali bilo bi mu draže da smo negdje drugdje.
    Gdje nitko prije nije bio i tamo gdje su svi udarili glavom u zid.
    – Ne možemo još – pokušavam mu objasniti, ali bezuspješno.

    Nije da mu se ne sviđa gdje smo sada, ali bilo bi mu draže da smo negdje drugdje. Gdje nitko prije nije bio i tamo gdje su svi glavom udarili u zid.

    Što on zapravo zna?
    Želi da budem nešto što još nisam, a sve što kažem zvuči mu kao opravdanje.
    – U dobru i u zlu – netko je jednom rekao, ali bojim se da s ponosom to tako ne ide.
    Ni pred oltarom ni u školskoj klupi.
    Na plesnom podiju, možda.

    Najteža bitka, ispada po svemu, nije ona koju izgubiš.
    Već ona zbog koje si ne možeš oprostiti što si preživio.
    Al’ ostaješ ponosan.
    Dok ne otplešeš posljednji ples.

    – U dobru i u zlu – netko je jednom rekao, ali bojim se da s ponosom to tako ne ide.
    Ni pred oltarom ni u školskoj klupi.
    Na plesnom podiju, možda.

    – Dok vas ponos ne rastavi – tako treba ići.
    Jer smrt? Smrt ne ubija ljubav.
    To odlično radi onaj mali glas.
    Moj i tvoj. Tko je bolji prije nego što postane gori?

    – Stvari se mijenjaju – ustanovim usred borbe s očekivanjima.
    A tu počinje ples s koracima koje ne znam.
    I nikad nisam znala.
    I nikad nisam naučila.

    – Gubitnik – graviram na njegovu medalju dok se izbjegavamo.
    Pred ciljem smo taman kapitulirali, a na plesnom podiju smo pali.
    Ne sviđa mu se gdje smo sada, ali meni je drago da nismo nigdje drugdje.

    – Dok vas ponos ne rastavi – tako treba ići.
    Jer smrt? Smrt ne ubija ljubav.
    To odlično radi onaj mali glas.

    – Daleko smo dogurali – kaže mi i ne vjeruje u to.
    Ali ja vjerujem.
    I postajem bolja prije nego što postanem gora.