Život priča, ja pišem

Omnia mea mecum porto

Brzo i lako. Ništa u životu što vrijedi ne ide tako.
Ni ljudi, ni ljubav, ni staze – duge i kratke.
Ni gradovi, ni dvorci, ni skidanje dogola.
Posebno ovo zadnje.
A i ljudi, ako ćemo iskreno.

Bilo ih je prije i biti će ih poslije mene.

Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
Bez kičme i s frakturama.
Svjedočit ćeš tome tek ako i kada ju probaju savinuti.

Neće svi. I ne moraju.
A one od kojih to očekuješ…neće uvijek moći.

Neću ni ja.

Bez obzira na trud.
I znam da znaš.
I da čvrsto, golo i neironično stojiš na tlu.
Ma koliko god voliš ići visoko.

Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
Bez kičme i s frakturama.

Ne gledaj na sat prečesto.
Vrijeme neće biti na našoj strani kad to budemo htjeli, a kazaljke ne idu unazad.
Bez obzira u kojoj vremenskoj zoni se probudiš. 

Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.
Bolje je vjerovati da si na pravom mjestu nego da ideš na krivo odredište. 

Ne posjeduješ ljude. Ni njihove želje. Ni noćne more.
Ni najljepše snove.
To sve biraš.
Biti dio njih ili stajati sa strane kao promatrač. 

Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.

Dođe vrijeme kad si samo jedno pa si drugo.
I da to uopće ne primjetiš da se dogodilo.
Jer…kao kad ideš u kino pa kupiš karte za zadnji red.
Tamo se nikada ne ide radi filma, znaš to.

Al’ pogledaj film. Barem jednom do kraja.

Glumci će razočarati. Radnja često neće držati vodu. Oscari će se nepravedno dijeliti…

Al’ iskreno…

Jebeš film koji vapi za nagradom od ljudi koji kupuju karte za zadnja sjedala da ga gledaju u kinu.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)