Ništa slučajno, samo namjerno

– Nije mi zapravo stalo – slažem prvo sebe pa onda slučajne ljude.
Oni koji dođu kad misliš da su baš ono što trebaš i ispostavi se da to nikada nisu bili.
Nisu mogli biti ništa s namjerom jer za njih je sve slučajno.
Jebeš takve ljude.
Jebeš sve što se nadaš da će postati.

– Htjela bih ti nešto reći – skupljam hrabrost k’o pred pločom
kad me u osnovnoj prozvala odgovarati matematiku.
Sve sam zbrojila, a onda oduzela i završila u minusu.
– Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

– Strah me je – jedino to uspijem izgovoriti.
Jer znaš što?
To je jedina istina od koje ne bježim, a ti ako želiš – idi.
Jer predugo sam presporo hodala pred tuđim lažima i sada idem vlastitim brzinama.
I zaista – idi, ako to nije dovoljno i idi ako ti je to previše.
Jer meni je baš taman.

– Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

– Čega te strah? – pitaš me bez naznake da si spreman razumjeti, ali ne brini…
Uspješno su me na to odavno naviknuli slučajni ljudi.
Baš oni što ne razumiju zašto plešem na svoju pjesmu.
Točno oni koji nikada svoju nisu ni imali i baš ti koji nikada nisu plesali.

– Previše toga odjednom i onda ničega – odgovorim ti tako da ne postavljaš dalje pitanja.
Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

Sada najmanje želim da me netko obožava slučajno, a boji me se voljeti namjerno.
Jer jebeš ljude koji ne znaju namjerno pa se prave da je sve slučajno.
Jer bolje ne znaju.

Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

Ni plesati.
Ni voljeti.
Ni postojati.