Život priča, ja pišem

Neću se ponavljati, neću ni tebe

– Kako da ti kažem? Stvarno nije…- pokušava mi objasniti, ali samo me patronizira.
– Do mene, već do tebe? – presječem ga sa škarama istine koje je uspješno dodao.
S njima sam prije rezala vrpce na poklonima, a sada?
Sada su samo oružje.
– Pa tako nekako – iznenađen je i trudi se dovršiti rečenicu.

Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
To su samo oni koje zatražiš.
I uzmeš.

A ja sam uvijek imala jednu više jer prvakinja sam u šamaranju riječima dok suze idu niz obraze.

– Naravno da je tako – uvjerim ga da mu bude lakše
jer izgleda kao lik iz filma Woodyja Allena koji ne zna što će s poklonima za rođendan.
Možda bih mu to trebala objasniti.

Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
To su samo oni koje zatražiš.
I uzmeš.

Neću se ponavljati.
Neću ni tebe.
Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.

– Ne bih htio da … – ni ovo neće dovršiti.
Toliko puta sam ga upoznala na startnoj liniji da sada već znam da nema cilj.
I katkad mi se učini da zna bolje…ali zapravo nema za to volje.
Ne može si pomoći, a ja tu više ne igram ulogu.
Nije to moja predstava.

– Ne brini – uspješno sakrijem razočaranje jer ovo nije nova lekcija.
Autori novi, al’ udžbenik je stari.
Sve znam. Kako pismeno, tako i usmeno
Sjedi 5.

Neću se ponavljati.
Neću ni tebe.
Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.
A ti nikada nisi bio brat.

Ni u filmu.
Ni za rođendan.
Ni s vrpcom.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)