Život priča, ja pišem

Ne molim, al’ vjerujem

– Napreduješ – kaže mi tiho s prizvukom ponosa.
Ne vjerujem joj ništa i ne želim.
Oprezno ju pogledam, jer tako gleda i ona mene.
Sreća…zadnji put kad smo bile u istoj prostoriji pokazala mi je vrata.
Bez kvake.
Bez ključanice.

– Nazad ili naprijed? – pitam kroz zreli sarkazam kojeg moj stari nikad nije volio.
Ili se nikad nije usudio voljeti. Kao ni mnogi.
Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.
Jer tad sam najmanje hrabra i ponadam se da sveci možda postoje

Kako da ne…

– Znaš i sama da ne dolazim na poziv – upozorava me ponovno, a ja u sebi citiram evanđelje.
Svakome po zasluzi jer jedino tako ide kad nekome digneš nadgrobnu ploču, a on još diše.
Matej. Marko. Luka. Ivan.

Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.

– Nitko te nije zvao. Mogu sama – slažem joj dok svaki od njih ima zadnji sastanak s Judom.
I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
I uzalud je vjerovanje.
To ih ne čini boljim ljudima.
Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
Shvaćaš li sad?

– Ni prvi put nisi mogla. Zašto misliš da je sad drugačije?- upita s visoka.
A ja nisam tako mala.
I ne bojim se.
I ne molim, iako vjerujem.
Mogu izdat’, al’ znam da onda ne dolaziš na moj sprovod.
Mogu prešutjet’, al’ sutra ćemo vrištat. 

I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
I uzalud je vjerovanje.
To ih ne čini boljim ljudima.
Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
Shvaćaš li sad?

– Jer jednostavno je – repliciram bez očekivanja.
Ne nudim objašnjenja.
Ne nudim milost.
A niti ju tražim.
Znam i sama pronaći vrata i provaliti bravu.

A to ne mogu ni Matej ni Marko ni Luka ni Ivan.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)