Život priča, ja pišem

Mom Osijeku i ljudima koji ostaju

Kako je samo proletilo!
Čak šest punih godina, dragi moj grade.
Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.
Ja sam htjela tamo neki fakultet koji tu ne postoji,
upoznati život grada koji u podne ima preko milijun stanovnika i
vidjeti jesam li Tarzan ili Jane u toj džungli prilika.

Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem iskrena.

Vidiš da se trudim svratiti svaki mjesec;
što zbog starog, a što zbog lega i legica na šanku koji nisu u Irskoj.
Oni su ostali, al’ mi često kažu “Ajde ajde, ti si na pola puta stala u Zagrebu”.
Samo se nasmijem i odvratim “Ajde ajde, ja kad se vratim barem uvijek okrenem rundu”.
U Cadillacu, Amsterdamu, Exitu ili na Vodenima.
Naći će me tamo, a i ja njih.

I tako svake godine dosad;
vidimo se tek nekoliko spojenih vikenda godišnje,
a kad se posreći to bude i cijeli tjedan.
Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
Od nekih Kohortaša i pavijana,
do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.
Iz doba kad je bio na Srednjiki i doba kad je preselio preko.

Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad nisam otišla.
Od nekih Kohortaša i pavijana,
do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt parka.

Grade, sjećaš se kad smo zatvarali festivale u Vegi i na katakombama?
Kad bismo se prije koncerta našli na Rondelu da napravimo bambus i onda ga putem ispijali?
Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.
Otad, uglavnom cugamo po stanovima – od Retfale do Zelenog polja i obavezno palimo svjetla na biciklu.

Bit ću ti iskrena…nijedan hambi igdje drugdje nije kao onaj kod Joze Trovača.
A o slambošima kod čika Ise ne moramo ni raspravljat.
Kad uđem u McDonald’s na Jurišićevoj nema legende Miće koji sve pozdravlja i čeka cheeseburger.
Nitko u ovom gradu od prodavača ruža nema šarma, kao što ga je imao Boro Ružar.
Oni prodaju samo cvijeće, a Boro…hah, budimo realni, on je servirao cijelu priču.
On je bio priča.

Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i bakice.

Netko će reći da si grad koji nestaje, ali ja neću po tome drviti.
Ja ću radije ovo posvetiti ljudima koji ostaju.
U Exitu.
Na Sofi.
Na Kopiki.
U Barceloni i Amsterdamu.
Stoga, molim te znaj…i nemoj da ti bude krivo jer
nisi ti grad kojeg sam ja zauvijek napustila.
Ti si grad kojem ću se ja zauvijek vraćati.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)