Ovog puta piše on

Koliko bolim, toliko i volim

Ne želim otići, ali ne znam kako da ostanem.
Sviđao mi se početak, ali ove karmine sada postaju prevesele.
– Javi se ponekad – kažeš mi, ali to ne misliš.
Bila bi glupa da to zaista želiš, a glupa nikada nisi bila.
Samo si se malo previše nadala.

A nada?
Nada nije kurva, nego robovlasnik.
Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
Svakoga od nas i ono što želimo biti.

– Znaš da hoću – slažem nas oboje bolje nego što je to demokracija ikada učinila
i ispunim ti stvarnu želju.

Rekao bih ti onaj put da “nisam tako mislio”, ali zapravo – tako sam baš želio.
Nisam to tad znao, ali nije bilo ni bitno.
Ti si se nadala – da znam i da ću mislit, a ja sam si pripremio lijes i popravio vijence.

A nada?
Nada nije kurva, nego robovlasnik.
Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
Svakoga od nas i ono što želimo biti.

Jer ne lažu kad tvrde da svakoj osobi koju istinski voliš ideš na sto pogreba.
Svaki put sahraniš tko su nekad bili i oprostiš si što si vjerovao da mogu biti.
Baci šaku zemlje, spusti cvijet i pregrizi tišinu.

Tada me voliš najviše, a najmanje bi trebala.
Jer nisam ono što bi htjela.
Ni ono što zaslužuješ.

– Idem sad – ovog puta kažem iskreno, a primjećujem i da je gostiju sve manje.
Postalo je morbidno i nitko me više ne prepoznaje.
Ali ti se to još uvijek trudiš raditi.
Zašto? Ne znam.
Ne mogu shvatiti.

– O mrtvima sve najbolje – tako barem govore, ali ne znam kako ćeš ti.
Jer o meni ne možeš ništa dodati.
Možeš mi samo oduzeti.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)