Život priča, ja pišem

Kamen-škare-papir

Preko nekoliko puta sam obrisala početak ove priče.
Jasno… Svaki početak je težak.
Pogotovo onda kada pišeš o kraju.
A na kraju tunela nema svjetla.
Jer tek ga kopaš i detoniraš kamen pred sobom.
Nije to kamen s kojim igraš “kamen-škare-papir”.
To nema preveliku ulogu kad odlučimo sječi.
Ponekad škarama, a ponekad papirom.
Riječima na njemu i tišinom koja nadomješta sve nepotrebne razgovore.

Stani u vrstu.
Ljudsku prije svega, ako je moguće.
Ne čuvaj mi leđa.
Iza njih su oni koji se nisu usudili stati kraj mene.
Hodaj sa mnom, ali ne i za mnom.
– Vrijeme je da se krene – reći ću nakon što sve stavim na papir i potpišem.
Ono što su nekoć zvali oporuka, sada su uvjeti korištenja.
Pristaješ bez čitanja, jer vrijedi riskirati.

Sa mnom da, za druge ne garantiram.
A drugi su nebitni. Bili i ostali.
Zapravo, koliko je lijepo kad shvatiš zašto je netko bitan,
toliko je tužno kada moraš zaključiti da je nebitan.
Nakon toga počinju uspomene.

Stvorene od scenarija koje nikad nismo ni odigrali.
Jer nikad nismo dovršili  kamen-škare-papir. 

Kažu “tko tebe kamenom”…
Ja dovršim “ti njega škarama”.

Realno kad pogledam – nije me lako imati, ali me je puno teže izgubiti.
Činjenica bez lažne skromnosti.
Nikada mi nije trebala.
Jebeš ponos koji u tišini ne znaš proslaviti.
I gledati ga u prostoriji punoj ljudi dok nosi malu crnu haljinu s potpuno golim leđima.
Ne znaš kakav si osvajač?
Onda je bolje da ne saznamo kakav si gubitnik.

A uvijek gubi onaj koji ne zna što stoji na papiru;
Tko ispusti škare
I tko gađa kamenom.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)