Život priča, ja pišem

Dok nas ponos ne rastavi

– Pobjednica – graviram na imaginarnoj medalji i zbrajam dosegnute ciljeve.
– Daleko smo dogurali – šapćem svom ponosu, a on i dalje šuti.
Nije da mu se ne sviđa gdje smo sada, ali bilo bi mu draže da smo negdje drugdje.
Gdje nitko prije nije bio i tamo gdje su svi udarili glavom u zid.
– Ne možemo još – pokušavam mu objasniti, ali bezuspješno.

Nije da mu se ne sviđa gdje smo sada, ali bilo bi mu draže da smo negdje drugdje. Gdje nitko prije nije bio i tamo gdje su svi glavom udarili u zid.

Što on zapravo zna?
Želi da budem nešto što još nisam, a sve što kažem zvuči mu kao opravdanje.
– U dobru i u zlu – netko je jednom rekao, ali bojim se da s ponosom to tako ne ide.
Ni pred oltarom ni u školskoj klupi.
Na plesnom podiju, možda.

Najteža bitka, ispada po svemu, nije ona koju izgubiš.
Već ona zbog koje si ne možeš oprostiti što si preživio.
Al’ ostaješ ponosan.
Dok ne otplešeš posljednji ples.

– U dobru i u zlu – netko je jednom rekao, ali bojim se da s ponosom to tako ne ide.
Ni pred oltarom ni u školskoj klupi.
Na plesnom podiju, možda.

– Dok vas ponos ne rastavi – tako treba ići.
Jer smrt? Smrt ne ubija ljubav.
To odlično radi onaj mali glas.
Moj i tvoj. Tko je bolji prije nego što postane gori?

– Stvari se mijenjaju – ustanovim usred borbe s očekivanjima.
A tu počinje ples s koracima koje ne znam.
I nikad nisam znala.
I nikad nisam naučila.

– Gubitnik – graviram na njegovu medalju dok se izbjegavamo.
Pred ciljem smo taman kapitulirali, a na plesnom podiju smo pali.
Ne sviđa mu se gdje smo sada, ali meni je drago da nismo nigdje drugdje.

– Dok vas ponos ne rastavi – tako treba ići.
Jer smrt? Smrt ne ubija ljubav.
To odlično radi onaj mali glas.

– Daleko smo dogurali – kaže mi i ne vjeruje u to.
Ali ja vjerujem.
I postajem bolja prije nego što postanem gora.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)