Život priča, ja pišem

Deset minuta previše

– Daj mi samo deset minuta – zatražio je napola nelagodno.
To je bio njegov stil – napola.
Napola se ispričavao, napola je jebao i napola je bio stvaran.
– Dobio si deset previše –  uslijedio je njezin odjeb.
Direktan i cjelovit.
Poslijednji put.

To je bio njegov stil – napola.
Napola se ispričavao, napola je jebao i napola je bio stvaran.

Bio bi to još jedan pokušaj isprike da bi do kraja te agonije postao sarkastičan.
Probao bi to odraditi u Ripperovom stilu, ali ispalo bi jadno.
Nakon deset minuta koje je molio.

Skupi oprosti i jeftina grižnja savjesti.
Na čiji račun?!
Sve fiskaliziraš prije prvog gutljaja.
Ništa više ne ide ispod stola.
Samo nevidljivo diranje i tiho stenjanje.

Koje ne traje ni deset minuta.

– Gledaj, to što ti misliš da si čula…- sad je krenuo strategijom krivice.
Čuješ jedno, pomisliš drugo, ispadne treće.
Pa znaš već kako ta manipulacija ide.
– Ma odjebi više – konačno je rekla.
Ovoga puta trebalo joj je manje od deset minuta.

Ništa više ne ide ispod stola.
Samo nevidljivo diranje i tiho stenjanje.
Koje ne traje ni deset minuta.

I to malo minuta bilo je previše.
Previše za malo ljubavi.
Previše za neuglađeni sarkazam.
Previše za pokušaje isprike…

A definitivno previše za loših “napola”.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)