Život priča, ja pišem

  • Kamen-škare-papir

    Preko nekoliko puta sam obrisala početak ove priče.
    Jasno… Svaki početak je težak.
    Pogotovo onda kada pišeš o kraju.
    A na kraju tunela nema svjetla.
    Jer tek ga kopaš i detoniraš kamen pred sobom.
    Nije to kamen s kojim igraš “kamen-škare-papir”.
    To nema preveliku ulogu kad odlučimo sječi.
    Ponekad škarama, a ponekad papirom.
    Riječima na njemu i tišinom koja nadomješta sve nepotrebne razgovore.

    Stani u vrstu.
    Ljudsku prije svega, ako je moguće.
    Ne čuvaj mi leđa.
    Iza njih su oni koji se nisu usudili stati kraj mene.
    Hodaj sa mnom, ali ne i za mnom.
    – Vrijeme je da se krene – reći ću nakon što sve stavim na papir i potpišem.
    Ono što su nekoć zvali oporuka, sada su uvjeti korištenja.
    Pristaješ bez čitanja, jer vrijedi riskirati.

    Sa mnom da, za druge ne garantiram.
    A drugi su nebitni. Bili i ostali.
    Zapravo, koliko je lijepo kad shvatiš zašto je netko bitan,
    toliko je tužno kada moraš zaključiti da je nebitan.
    Nakon toga počinju uspomene.

    Stvorene od scenarija koje nikad nismo ni odigrali.
    Jer nikad nismo dovršili  kamen-škare-papir. 

    Kažu “tko tebe kamenom”…
    Ja dovršim “ti njega škarama”.

    Realno kad pogledam – nije me lako imati, ali me je puno teže izgubiti.
    Činjenica bez lažne skromnosti.
    Nikada mi nije trebala.
    Jebeš ponos koji u tišini ne znaš proslaviti.
    I gledati ga u prostoriji punoj ljudi dok nosi malu crnu haljinu s potpuno golim leđima.
    Ne znaš kakav si osvajač?
    Onda je bolje da ne saznamo kakav si gubitnik.

    A uvijek gubi onaj koji ne zna što stoji na papiru;
    Tko ispusti škare
    I tko gađa kamenom.

  • Ljubav nije pokušaj

    – Lako je odustati – kažu mnogi dok pripremaju teren osude.
    Uokviren jasnim linijama tuđih granica gdje se svi osjećaju sigurno.
    Svi osim tebe, zar ne?
    Tamo ne voliš igrati jer nikada ne pogađaš.
    Tamo se redaju samo auto golovi.

    Ipak … ne moraš odustati da izgubiš sve, a to ti se nitko ne usudi reći.
    Ono što ti pripada, ostaje tvoje čak i kada ti svi od reda broje.
    Odlaze samo oni koji nikada nisu bili tvoji.
    Ni ne moraju ostati – na pola puta dolaze samo napola ljudi.
    A napola čudovišta.

    Ipak … ne moraš odustati da izgubiš sve, a to ti se nitko ne usudi reći.
    Ono što ti pripada, ostaje tvoje čak i kada ti svi od reda broje.

    – Zlo postoji – odgovorno tvrdim dok se trudim vjerovati u dobro.
    Čije? Još ćemo vidjeti.
    Jer sto ljudi je barem dvjesto ćudi, a moja i tvoja je tek jedna od njih.
    Griješi se nekad bez povratka i tu kad priznaš – nema pola praštanja.
    To je samo ljudski – griješiti i tražiti oprost kad to više nije opcija.
    Ni napola.

    – Rijetki nađu rijetke – uvjeravaju me.
    – Ali to se rijetko događa – kažem pa zaključim da rijetki češće nađu česte.
    One prečeste.
    Zbog kojih rijetki sumnjaju da rijetki i dalje postoje.
    I da vole.
    Kako česti ne znaju jer prečesto pokušavaju ljubav.

    A ljubav nije pokušaj.
    Ali rijetkima s čestima postane promašaj.
    – Ona postoji – vjerujem opet.
    – Rijetko – potvrdno kimne glavom pa pomislim:
    “To je bolje nego često”.

  • Kružno i polukružno

    Nije tako dobro koliko se čini, ali nije ni najlošije koliko može biti.
    Netko bi rekao zlatna sredina, ali svi pod tim misle – osrednje srebro.
    I to znači da dobro nije dobro, ako je donekle loše odsutno.
    I to znači da ako netko ode, a ne znaš razlog tomu…
    Na tebi nije da ga stvoriš.

    I ne daješ druge šanse.
    Zašto bi kad su i prvi i drugi i treći koristili sve odjednom?
    U prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
    Koju nikad nisu održavali da bi se u njoj zadržavali.
    Prošlo je i proći će.

    I to znači da dobro nije dobro, ako je donekle loše odsutno.

    – Kriv sam – osjećaš to, ali nitko to nije presudio osim tebe.
    Samom sebi. Jer želiš biti i sudac i porota, ali nemaš časti i ne tražiš pravdu.
    Na koju nemaš pravo.
    Nisi dobar, ako si najbolji od najgorih.
    Ne brini…nisi ni loš. Eventualno ironično dobar.
    A to ne mogu svi.

    Južno i polukružno jer na Sjeveru se sve zaokružuje.
    Tamo ti ne trebaju mape ni kompasi jer si doma.
    I pripadaš, a ničiji si.
    Zbrojiš principe i oduzmeš razum jer ne možeš objasniti.
    – Tu sam – kažem bez očekivanja i naručim pelin.
    Smije mi se ono osrednje srebro i kima glavom.
    – Uvijek si tu – samouvjeren je.
    Ali i ja sam. 

    Nisi dobar, ako si najbolji od najgorih.
    Ne brini…nisi ni loš. Eventualno ironično dobar.

    Jer sam na Sjeveru i ne možeš me izgubiti.
    Kad zemlja stane i ne bude magnetskog polja,
    Ostat ću tamo i pripadati.
    A jug?
    O tome neću pisati jer tamo ne želim otići.

  • Bez garancije

    Od nožnih prstiju do vrha glave.
    I onda još više.
    Mašem bijelom zastavom bez garancije i deklaracije.
    Tu sam na polici, zajedno s ružama.
    Ali najvišljoj.
    Gdje ne može svatko doseći. 

    Ni plaćenici s listom za odstrel.
    Ni oni koji se prave da znaju što je šamar.
    A pogotovo ne oni koji misle da znaju što je poljubac.
    Ne moraju se natjecati jer će jednako izgubiti.

    Tu sam na polici, zajedno s ružama.
    Ali najvišljoj.
    Gdje ne može svatko doseći. 

    Pobjeda se priznaje onda kada svi odustanu.
    Prvom koji kaže “Oprosti” iza kojeg slijedi “Shvaćam”.
    Ne treba puno kad je sve dosad bilo malo.
    S tim nikad nisam dobila ništa.
    A oni su htjeli sve.

    Nožem u leđa, ali metkom u glavu.
    Pa onda na koljena.
    – Nije tako strašno – šampionski pregledavam ranu iz koje curi dostojanstvo.
    Odnosno ono što je od njega ostalo.
    Jer kad boli, znaš da si živ.
    Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

    I da nikad nije bila.
    Bez obzira na bijelu zastavu, na kraju te čekala crna na pola koplja.
    Na koljenima nikad ne moliš pa nećeš ni sad.
    Ni ljubav.
    Ni da manje boli.
    Ni da te netko voli.

    Jer kad boli, znaš da si živ.
    Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

    – Nadam se da se vidimo – slažem k’o u životopisu za posao iz snova.
    – Probat ću – učini isto i proba se nasmiješiti dok gleda na policu.
    I tamo me ne može dohvatiti.
    Ni na prstima.
    Ni na ljestvama.

  • Neću se ponavljati, neću ni tebe

    – Kako da ti kažem? Stvarno nije…- pokušava mi objasniti, ali samo me patronizira.
    – Do mene, već do tebe? – presječem ga sa škarama istine koje je uspješno dodao.
    S njima sam prije rezala vrpce na poklonima, a sada?
    Sada su samo oružje.
    – Pa tako nekako – iznenađen je i trudi se dovršiti rečenicu.

    Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
    To su samo oni koje zatražiš.
    I uzmeš.

    A ja sam uvijek imala jednu više jer prvakinja sam u šamaranju riječima dok suze idu niz obraze.

    – Naravno da je tako – uvjerim ga da mu bude lakše
    jer izgleda kao lik iz filma Woodyja Allena koji ne zna što će s poklonima za rođendan.
    Možda bih mu to trebala objasniti.

    Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
    To su samo oni koje zatražiš.
    I uzmeš.

    Neću se ponavljati.
    Neću ni tebe.
    Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.

    – Ne bih htio da … – ni ovo neće dovršiti.
    Toliko puta sam ga upoznala na startnoj liniji da sada već znam da nema cilj.
    I katkad mi se učini da zna bolje…ali zapravo nema za to volje.
    Ne može si pomoći, a ja tu više ne igram ulogu.
    Nije to moja predstava.

    – Ne brini – uspješno sakrijem razočaranje jer ovo nije nova lekcija.
    Autori novi, al’ udžbenik je stari.
    Sve znam. Kako pismeno, tako i usmeno
    Sjedi 5.

    Neću se ponavljati.
    Neću ni tebe.
    Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.
    A ti nikada nisi bio brat.

    Ni u filmu.
    Ni za rođendan.
    Ni s vrpcom.

  • Omnia mea mecum porto

    Brzo i lako. Ništa u životu što vrijedi ne ide tako.
    Ni ljudi, ni ljubav, ni staze – duge i kratke.
    Ni gradovi, ni dvorci, ni skidanje dogola.
    Posebno ovo zadnje.
    A i ljudi, ako ćemo iskreno.

    Bilo ih je prije i biti će ih poslije mene.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.
    Svjedočit ćeš tome tek ako i kada ju probaju savinuti.

    Neće svi. I ne moraju.
    A one od kojih to očekuješ…neće uvijek moći.

    Neću ni ja.

    Bez obzira na trud.
    I znam da znaš.
    I da čvrsto, golo i neironično stojiš na tlu.
    Ma koliko god voliš ići visoko.

    Bit će ih na šankovima i stanicama. U prolazu i razgledavanju.
    Bez kičme i s frakturama.

    Ne gledaj na sat prečesto.
    Vrijeme neće biti na našoj strani kad to budemo htjeli, a kazaljke ne idu unazad.
    Bez obzira u kojoj vremenskoj zoni se probudiš. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.
    Bolje je vjerovati da si na pravom mjestu nego da ideš na krivo odredište. 

    Ne posjeduješ ljude. Ni njihove želje. Ni noćne more.
    Ni najljepše snove.
    To sve biraš.
    Biti dio njih ili stajati sa strane kao promatrač. 

    Svi koji žele sve, ali baš sve… nikad nemaju sada.
    Bolje je imati puno sada, nego malo sutra.

    Dođe vrijeme kad si samo jedno pa si drugo.
    I da to uopće ne primjetiš da se dogodilo.
    Jer…kao kad ideš u kino pa kupiš karte za zadnji red.
    Tamo se nikada ne ide radi filma, znaš to.

    Al’ pogledaj film. Barem jednom do kraja.

    Glumci će razočarati. Radnja često neće držati vodu. Oscari će se nepravedno dijeliti…

    Al’ iskreno…

    Jebeš film koji vapi za nagradom od ljudi koji kupuju karte za zadnja sjedala da ga gledaju u kinu.

  • Ne molim, al’ vjerujem

    – Napreduješ – kaže mi tiho s prizvukom ponosa.
    Ne vjerujem joj ništa i ne želim.
    Oprezno ju pogledam, jer tako gleda i ona mene.
    Sreća…zadnji put kad smo bile u istoj prostoriji pokazala mi je vrata.
    Bez kvake.
    Bez ključanice.

    – Nazad ili naprijed? – pitam kroz zreli sarkazam kojeg moj stari nikad nije volio.
    Ili se nikad nije usudio voljeti. Kao ni mnogi.
    Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
    Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.
    Jer tad sam najmanje hrabra i ponadam se da sveci možda postoje

    Kako da ne…

    – Znaš i sama da ne dolazim na poziv – upozorava me ponovno, a ja u sebi citiram evanđelje.
    Svakome po zasluzi jer jedino tako ide kad nekome digneš nadgrobnu ploču, a on još diše.
    Matej. Marko. Luka. Ivan.

    Pišem na način na koji nitko ne priča, ali svi misle.
    Plačem kad više nemam riječi, a onda recitiram Apostolsko vjerovanje.

    – Nitko te nije zvao. Mogu sama – slažem joj dok svaki od njih ima zadnji sastanak s Judom.
    I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
    I uzalud je vjerovanje.
    To ih ne čini boljim ljudima.
    Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
    Shvaćaš li sad?

    – Ni prvi put nisi mogla. Zašto misliš da je sad drugačije?- upita s visoka.
    A ja nisam tako mala.
    I ne bojim se.
    I ne molim, iako vjerujem.
    Mogu izdat’, al’ znam da onda ne dolaziš na moj sprovod.
    Mogu prešutjet’, al’ sutra ćemo vrištat. 

    I uzalud su srebrnjaci i zlatnici.
    I uzalud je vjerovanje.
    To ih ne čini boljim ljudima.
    Jer nikada nisu ni htjeli to postati.
    Shvaćaš li sad?

    – Jer jednostavno je – repliciram bez očekivanja.
    Ne nudim objašnjenja.
    Ne nudim milost.
    A niti ju tražim.
    Znam i sama pronaći vrata i provaliti bravu.

    A to ne mogu ni Matej ni Marko ni Luka ni Ivan.

  • Službeno svoja

    Ne zahtijevam puno, a svjesno ne tražim ni malo.
    Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
    Samo ono što mi pripada i ništa manje.
    Prebaci lopticu u moj teren kako znaš, a ja ću servirati.
    U mrežu ili kroz tebe, jedno od dvoje je sigurno.
    – Gem, set, meč – izdahnem i odložim reket.

    Jer nisam ja “malo” pa da se praviš k’o da tražim previše.
    Samo ono što mi pripada i ništa manje.

    A loptica?
    Prijateljski skače dok si odano stavljamo nišan posred čela.
    – Blagoslov i prokletstvo – točno pomislim kad shvatim da imam prijatelje na pravim mjestima.
    Gdje? Tamo gdje nisi ti i gdje nikada nećeš biti.
    Jer to odavno više nismo, a zapravo ne znam jesmo li ikada bili.
    Vjerojatno bi bilo pametnije da jesmo.
    Tko sad išta pita pamet?
    – Nit’ je vrijeme, nit’ je mjesto – kažeš mi prije zadnjeg servisa.

    Dvaput padne na tlo i uzimaš poene.
    Dopustila sam ti, ne zavaravaj se.

    Netko servira priču, netko servira lopticu.
    Mi smo to radili naizmjenično i nasilno.
    Smisli uvod, odradi zaplet, skuhaj kulminaciju, spremi se na peripetiju.
    Od raspleta nema ništa.

    I psujemo život na terenu pa se zaklinjemo da će biti prijateljski susret.
    Puštam ti najskuplje pjesme jer jeftine ne znam.
    Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
    To je sve besplatno jer nema cijenu.

    Jeftino ne pričam, jeftino ne jebem.
    To je sve besplatno jer nema cijenu.

    Zahtijevam sve.
    Znam da to nije malo, ali je taman kad znaš koliko sam puno.
    Jer previše njih priča jeftino, a ne jebu nikako.
    I previše njih spušta reket prije servisa.
    A ja?

    Serviram u mrežu ili kroz tebe.
    Ali pobjeđujem.

  • Ništa slučajno, samo namjerno

    – Nije mi zapravo stalo – slažem prvo sebe pa onda slučajne ljude.
    Oni koji dođu kad misliš da su baš ono što trebaš i ispostavi se da to nikada nisu bili.
    Nisu mogli biti ništa s namjerom jer za njih je sve slučajno.
    Jebeš takve ljude.
    Jebeš sve što se nadaš da će postati.

    – Htjela bih ti nešto reći – skupljam hrabrost k’o pred pločom
    kad me u osnovnoj prozvala odgovarati matematiku.
    Sve sam zbrojila, a onda oduzela i završila u minusu.
    – Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
    Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

    – Strah me je – jedino to uspijem izgovoriti.
    Jer znaš što?
    To je jedina istina od koje ne bježim, a ti ako želiš – idi.
    Jer predugo sam presporo hodala pred tuđim lažima i sada idem vlastitim brzinama.
    I zaista – idi, ako to nije dovoljno i idi ako ti je to previše.
    Jer meni je baš taman.

    – Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljuta sam, ali odavno znam odgovor.
    Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustila sam korijenje.

    – Čega te strah? – pitaš me bez naznake da si spreman razumjeti, ali ne brini…
    Uspješno su me na to odavno naviknuli slučajni ljudi.
    Baš oni što ne razumiju zašto plešem na svoju pjesmu.
    Točno oni koji nikada svoju nisu ni imali i baš ti koji nikada nisu plesali.

    – Previše toga odjednom i onda ničega – odgovorim ti tako da ne postavljaš dalje pitanja.
    Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
    Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

    Sada najmanje želim da me netko obožava slučajno, a boji me se voljeti namjerno.
    Jer jebeš ljude koji ne znaju namjerno pa se prave da je sve slučajno.
    Jer bolje ne znaju.

    Nisam znala tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa.
    Ama baš ništa namjerno – ni plesati ni voljeti ni bojati se.

    Ni plesati.
    Ni voljeti.
    Ni postojati.

  • Bježi od hrabrosti

    Sipaj svima i šuti.
    Još malo pa će tvoja pjesma.
    Ona bivša najdraža.
    Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.
    A onda? 

    Odi do jukeboxa, okreni broj i urlaj. 

    – Ja ne želim više! – odustaješ od beskrajne borbe i bacaš ručnik.
    Kap znoja pa kap suze – slane sestre iz ringa bijesa.
    – Odavno sam te prestala pitati što želiš – gleda te bez treptaja pa te baci na koljena.
    Nema tu zavoja s kojim se možeš poviti da sve bude kao prije.
    Jer ti nisi taj “ti” i ne moraš biti.
    Nitko ti ne zamjera, osim tebe.

    Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.

    A hrabrost?
    Imaš je malo, al’ puno je gubiš dok važeš sa svima koliko ih puštaš.
    Ona te odavno prestala pitati treba li ti obrisati krv.
    Više te ne bodri na tribinama, već ti servira udarce gdje ni ne znaš da ih možeš primit.
    I baš boli dok misliš da te voli.

    – Što to svira? – pitaš ju s poda moleći se da je uskoro gotovo.
    – Ona naša – kimne glavom i pruža ti ruku, a ti naivno ustaješ.
    Jedan nasuprot drugo kao Mia i Vincent – na istu pjesmu drugačijim koracima.
    Melodije ima, ali ritma nigdje.

    Osim u vašim glavama.
    Tad najdraža pjesma postaje najgora.
    Tad šutiš dok hodaš do jukeboxa.
    A urlao bi…
    Od ludosti.
    Nikako od hrabrosti.