Ovog puta piše on
-
Hej…kako si?
-Hej, kako si? – natipkam i gledam u te tri riječi, zarez i upitnik.
Više kao da oni gledaju mene.
S osudom i poniženjem.
I to ne mojim.
Već tvojim.Već me strah jer ne znam što bih te sljedeće pitao.
-Hej…kako si? – možda manje jadno izgleda s trotočjem.
Volio bih da shvatiš da me sada zaista zanima.
Jer te to nikada nisam pitao.
Ni kad bi imala najbolji dan, a pogotovo ne kad bi imala najgori.Volio bih da shvatiš da me sada zaista zanima.
Jer te to nikada nisam pitao.Tad bi me najmanje zanimalo.
Vidio sam kako si inače žilava;
Tukla si se sa životom i prije.
Nekad knockout, nekad high-kick.
A u čeljusti i dalje imaš sve zube…
Najsjajnije.I smijala bi se nakon tog najgoreg dana.
Kojeg ja ne bih učinio manje lošim ili ga pokušao učiniti boljim.
Najglasnije bi se smijala.
S tim najsjajnijim zubima.
A ja?Gledao bih kako si hrabra…
Neprimjetno te tapšao po leđima i mislio kako se smiješ zbog mene;
Kako sam dovoljan i prisutan;
Kako te nikad ne trebam pitati “Kako si?”.Tukla si se sa životom i prije.
Nekad knockout, nekad high-kick.
A u čeljusti i dalje imaš sve zube…
Najsjajnije.-Jesi možda budna?- mislim da nema glupljih riječi, a te sam jedino odabrao.
Neću ti ih poslati.
Ne usuđujem se.
Možda ne spavaš pa ćeš odmah vidjeti i onda opet neću znati što te dalje pitati.
Jer nekako je prekasno da te pitam kako si.Možda si budna i imaš najbolji dan ikad.
I opet si iz ringa života izašla kao pobjednica.
I čestitaju ti.
Tapšaju po leđima.
Svi zubi su ti na broju.
Sjaje kao i uvijek.A ja?
Ja bih htio znati kako si.
-
Posve sebična
Nikad te nisam trebao.
Mislim da je veći problem bio što te nisam želio.
Onako kako si ti mene…
Onako kako ja nikad nisam mogao tebe.
Priznajem.Tek ponekad bi mi odgovaralo da budeš u mom kalendaru.
Onda bi me manje boljelo što tamo nije nitko.
Osim tebe.Nikad te nisam trebao.
Mislim da je veći problem bio što te nisam želio.Jedino što sam ikad trebao je pljesak;
Da me tapšaju po ramenu i vide kako sam velik
I da onda shvate koliko su svi oni mali.
Miševi.Sve dok si jednom nisam odvalio šamar.
Brz. Precizan. S cijelim dlanom.
Pomalo perverzno kad shvatim da sam upravo takve tebi davao;
I kad bi htjela i kad ne bi.
Usred seksa ili usred svađe.Jedino što sam ikad trebao je pljesak;
Da me tapšaju po ramenu i vide kako sam velik
I da onda shvate koliko su svi oni mali.Mene moj nije bolio koliko bi ti vjerojatno htjela.
Ne zamjeram jer bolje sigurno ni ne zaslužujem.Samo gore.
Malo mi je sad žao što ti ne bi ni krv obrisao,
al’ na kraju krajeva…
Sve bi poslušno polizala.
I to mi se sviđalo.Ne zamjeram jer bolje sigurno ni ne zaslužujem.
Samo gore.Uvijek bi se pobrinula za svoj i moj nered.
Suviše odgovorna i nesebična.
Bila bi ista – obučena ili svučena.
Čini mi se da sam oduvijek htio da budeš sve,
samo ne obična.A najviše bi mi odgovaralo da si bila
Posve sebična. -
Tko će koga nego svoj svoga
– I tako…- uzdahneš na šanku i signaliziraš konobaru da dotoči Pelin.
“Majmune jedan glupi”, to je sve što mogu pomisliti.
Sa mnom ćeš rundati u birtiji i žaliti se, dok ona pakira kofere.– Molio sam ju da razmisli, ali… – povjerovao bih ovome, ali bih te najradije ispizdio.
Jer to jedino zaslužuješ – životnu šamarčinu i lekciju iz “zdravo za gotovo”.
“Majmune jedan glupi”, to je sve što mogu pomisliti.
Sa mnom ćeš rundati u birtiji i žaliti se, dok ona pakira kofere.Ona treba nekog da je jebe kao da ju voli.
U svakom trenutku.
Više od toga treba da ju netko poštuje.
A ne da ju se ponižava jeftinim potencijalom.Jadniče.
Nosiš taj prsten koji je ona odavno skinula.
A toga se dobro sjećam.
Jer je dovršila svoju treću čašu vina, okrenula ga s prsta i bacila u zid.
– O jebem li mu milu mater…- ljutila bi se kroz zube nakon svake vaše svađe, a ja…
Ja bih uvijek po sobi tražio prsten i ostavio ga u kuhinji.
Ujutro bi znala gdje ga može naći i što je sinoć napravila.Od tog se nije skrivala.
I ogolila se sa mnom.
Kako s tobom, valjda, nikad nije.Nosiš taj prsten koji je ona odavno skinula.
A toga se dobro sjećam.Nikad je nisam krivio.
Ali tebe jesam.Nije mi te žao.
Ni sada, ni onda.
Tko te jebe.Hah…ona više ne.
I ne naslađujem se, ali mi je tako jebeno drago da će
konačno s osmijehom natočit Sauvignon i svršit’ bez grižnje savjesti.Nije mi te žao.
Ni sada, ni onda.
Tko te jebe.– I tako…- pravim se da sam slušao zadnjih deset minuta
tvojih pizdarija kako ne možeš shvatiti gdje je pošlo po krivu.
Rek’o bih ti ja, al’ ću ti radije naručit Pelin i pozvat taksi kad se rasplačeš.
– Majmune jedan glupi – kažeš samom sebi i tražiš da poreknem.
– Hoćeš ju zamolit’ da razmisli? – pitaš nikad pičkastijim stavom, a ja ne vjerujem.– Ne bih se htio miješati…- otpijem Pelin do kraja pa dodam:
“Al’ sjebano je to kad uzmeš nekoga zdravo za gotovo.” -
Najskuplja
Krenem pa stanem.
Opsujem, al’ se nasmijem kad otvorim album s tvojim golim slikama s kojima ništa neću raditi.
Sad si mi jedino tako dostupna.Tako mi i treba!
To je jedino fer nakon što sam ja x puta bio nedostupan.U hodniku se osjeti tvoj najdraži parfem.
Onaj koji ti nikad nisam kupio jer sam zaboravio na godišnjicu.
Ili tvoj rođendan.
Ne pamtim se više.Opsujem, al’ se nasmijem kad otvorim album s tvojim golim slikama s kojima ništa neću raditi.
Sjećam se dana kad sam sjedio u čekaonici i čekao da te pregledaju.
– Nešto nije u redu s njom – rekla si s plitkim izdahom,
gledavši u jednu točku ispred sebe dok sam jednom rukom vozio,
a drugu držao na tvom koljenu.
Znam da si to voljela i osjećala si se malo sigurnije.Brinuo sam se, ali nisam ti to htio pokazati jer
znao sam kakva si – ti bi mene počela tješiti pa bih ja postao još veća pička.
To ti nisam mogao dopustiti.
Jednu stvar ću ti sad priznati.Bojao sam se što ćeš postati nakon izlaska iz ambulante.
Bojao sam se kako ćemo ići dalje
nakon što smo izgubili nešto što nismo ni imali.
Bojao sam se krivnje i razočaranja i boli i
tvoje spremnosti da sutra dan bez “jebem ti”
skuhaš kavu i upališ Netflix kao da se ništa nije dogodilo.Brinuo sam se, ali nisam ti to htio pokazati jer
znao sam kakva si – ti bi mene počela tješiti pa bih ja postao još veća pička.Bojao sam se tebe…
Koja bi prestala voljeti mene.
Jer iskreno…ni ja ne bih znao kako voljeti sebe tada.Do kraja ove rečenice, jasno je kako je taj izlet izgledao.
Nisam znao drugačije i možda se čak nisam ni usudio,
jer nikad nisam bio toliko hrabar da kažem “Sutra je novi dan, idemo dalje”.
To si bila ti.
I ponekad moji prijatelji.Ali ti…
Jebena životinjo.
Ne znam koji alkohol može podebljati činjenicu da ti se divim,
ali ako ga nađeš – natoči duplo, zagrli me i odjebi ostatak svijeta.Molim te.
Neću ti davat’ providne komplimente jer te ovog puta ne želim odvući u krevet.
Iako, hah…češće si ti mene jebala, nego ja tebe.
Znaš točno na što mislim i iskren da ti budem – volio bih još jednom to doživjeti.Ne znam koji alkohol može podebljati činjenicu da ti se divim,
ali ako ga nađeš – natoči duplo, zagrli me i odjebi ostatak svijeta.Al’ ništa od toga.
Samo ću gledat’ redom sve tvoje gole slike
I prepoznati osmijeh kojeg više nema.
I nastavit se diviti pa bit’ pička.
Voljeti te, al’ znat di mi je mjesto.
A kraj tebe više nije. -
Prebliski
Znam da bježiš.
Mislim da nećeš moći još dugo.
Taj tvoj beskonačni krug preispitivanja i kreiranja scenarija.
Preslatko je to.
Ti si još slađa.Nisam ti se htio toliko približiti.
Zapravo…nisam se znao skloniti od tebe.
A kad bolje pogledam, nisi znala ni ti.
…budi iskrena – nisi to ni htjela.Blisko je postalo baš sklisko.
A jebiga…ak’ ćemo se već poskliznut.
Ajmo zajedno.Nisam ti se htio toliko približiti.
Zapravo…nisam se znao skloniti od tebe.Svaki put kad vidim tvoju poruku,
poželim da je glasovna i da ću čuti kako dahćeš.
Ne želim se previše nadati.
Jer znam da te krivi dodir može pretvoriti u slomljeno staklo koje će sječi pod svakim kutom.Nisi ti zbog tog kriva, znam ja to.
Nadam se da znaš i ti.
Malena, jebeš te budale što su te ponižavale dobrim namjerama kad si uložila sve.Ja sam im sada, najiskrenije, zbog toga zahvalan.
Pogledaj se!
Možeš imati koga god hoćeš.
Biraj.Tako jako želim da odabereš mene.
I urlao bih na šanku od sreće
i svima okrenuo rundu da s vrata birtije vikneš
“Daj meni što i njemu jer se nećemo ovdje dugo zadržat”.Malena, jebeš te budale što su te ponižavale dobrim namjerama kad si uložila sve.
A ti si takva – s vrata znaš po što ideš.
I tako bih htio da ideš po mene, malena.Evo ti gin. Evo ti tonic.
Izuj se i daj mi da ti prstima prođem kroz kosu.
Možemo šutit.
Ionako smo sad za to dovoljno bliski.
Prebliski. -
Sretno Valentinovo
Iskreno, danas ti samo želim dat’ taj buket i vidjeti te da se smiješ.
Znam da je tebi taj dan glup i jebe ti se za Kupida i njegovu strelicu.
Tebi je to dan kada se parovi nasilu vole i žele taj trenutak sreće.
Ja želim sve preostale trenutke.
Jer tu sreće više nema.Gledam te kako mrzovoljno uzimaš džezvu i stavljaš zakuhati vodu.
Moram ti priznati; i dalje si mi simpatična.
Malo više nego ja tebi, u to sam uvjeren.
Možda me još uvijek voliš, ali ja se tebi ne sviđam.Prstima skližeš i po mobitelu prije “Dobro jutro” i razvlačiš slabašan osmijeh.
Nadam se da je neki slatki video mačke.
– Što se smiješ? – ubijam nadu preranim pitanjem.
Izravnavaš kuteve usana i uozbiljiš se.Tebi je to dan kada se parovi nasilu vole i žele taj trenutak sreće.
Ja želim sve preostale trenutke.
Jer tu sreće više nema.– Ma Sanja ima ispad jer je solo za Valentinovo – kažeš kroz poluistinu.
Nisu slatke mačke.
A bome nije ni Sanja.Netko drugi se dogovorio s Kupidom da te jebe i moj si imaginarni buket ruža bacila u zid.
Dok sa mnom gradiš zidove, netko drugi te čeka na mostu.
Sa cvijećem i kondomima.
Ja te barem jebem bez njih.
Nadam se jedini.
Ispalila si sve strijele i naciljala mi glavu.
Prvakinja svake mete, nema šta.
Sve si odradila – riješila se mene, riješila se Kupida i ideš do mosta.
Pretvaram se da nisam razočaran.Moram ti priznati; i dalje si mi simpatična.
Malo više nego ja tebi, u to sam uvjeren.
Možda me još uvijek voliš, ali ja se tebi ne sviđam.Toliko dobro glumim da bih sve svoje bivše mogao uvjeriti da sam sretan.
Napravit ću ti večeras waffle i zamišljati da smo proslavili Valentinovo našim prvim jelom.
Pojedi ih ako ‘oćeš kad se vratiš.
Ili ih proslijedi Sanji…možda će joj biti lakše.– Sretno ti Valentinovo! – ipak se ohrabrim i poljubim te u obraz.
– Hvala, ljubavi – ne uzvraćaš nazad, osim sa strijelom u glavu.
I dalje si simpatična. Ali priznat ću ti…ja sebi više nisam.
A s tim Kupid nema jebene veze. -
Prekini blefirati
Sjedi za stol, provjeri karte i ne blefiraj.
Znaš da za to nema više vremena.
Djelitelju je isto dopizdilo i odavno se pita:
“Tko nastavlja igrati s ovakvim izgledima?”
Odgovor je očit i smiješan.Mi, ljubavi.
Najgore od svega je što sam shvatio da te ne volim…
Ja te se bojim.Sjedi za stol, provjeri karte i ne blefiraj.
Znaš da za to nema više vremena.A od toga je gore jedino što ti baš to želiš!
… da k’o pička sjedim na šanku i gledam na sat.
… da smišljam izlike zašto ne odgovaram na pozive.
… da se pravim da nisam primjetio da si ujutro obukla haltere.
… da se pretvaram da me ne smeta tvoje glumatanje svetice.
… da te dopodne podnosim, a popodne se pitam tko si.
Jebote…tko si ti?Najgore od svega je što sam shvatio da te ne volim…
Ja te se bojim.Sjetim se onda kako si skrivala tetovaže od svog starog.
Zaigrano si navlačila majicu preko ključnih kosti,
a kad bi nosila haljinu bez naramenica ne bi dala da te fotkam.
Otvorim album s tvojim golim slikama i pomislim kako to više nisi ti.
To je bilo neko vrijeme transparentnosti i naivnosti.
Naš kvazi-vrh.– Idem. Ne zaboravi rezervirati stol za sutra navečer – daješ mi uputu k’o da sam debil.
– Zašto Antun ne može rezervirati? – kažem i znam da sam sjeb’o.
– Zato što je bila naša ideja da idemo na dvostruki spoj – strjeljaš me pogledom,
uzimaš ključeve, a ja se borim svim snagama da te ne stjeram u kurac.
– U redu. Beštija? – pregrmim i pomislim kako bi te raspizdilo da ti kažem da je to bila tvoja ideja.
– Može. Barem s tim ne možeš pogriješiti – eto morala si s takvim nečim završit.Otvorim album s tvojim golim slikama i pomislim kako to više nisi ti.
To je bilo neko vrijeme transparentnosti i naivnosti.
Naš kvazi vrh.I tako uvijek bude.
Ja svoje karte otkrijem,
ti svoje držiš u ruci,
a djelitelj nam jebe mater.Nisi blefirala.
Ja bih samo volio da jesi.
…jer kad već možeš odglumit’ orgazam,
pomislio sam da možeš odglumiti i ljubav.
Jebote… tko smo mi? -
Odmjereno zajebano
Znam da se pretvaraš da spavaš.
Danima se izbjegavamo da bude mir, a ovo postaje sve veći cirkus.
U njemu nema naših majmuna, ali imamo najskuplje karte pa još moramo i sudjelovati.
Ja sam tužni klaun, a ti glumiš onog sretnog.
Ovo je sve samo ne smiješno.
Nije da te ne volim…samo kad sam s tobom
manje mrzim sebe nego s ijednom drugom.
S njima je sve lako.Danima se izbjegavamo da bude mir, a ovo postaje sve veći cirkus.
U njemu nema naših majmuna, ali imamo najskuplje karte pa još moramo i sudjelovati.S tobom je sve…odmjereno zajebano.
I nekako si ne mogu pomoći.
Pogotovo kad se praviš nedodirljiva.– Daj molim te se ustani i napravi nam kavu – promrmljala si i krenula se istezati kraj mene.
Jebote… jel’ ti piješ sa šećerom il’ bez?
Brzinski sam pobrkao.
Ona pije s dosta šećera, smije se na moje gluposti i totalna je vanilija.
Ti piješ crnu s mlijekom.
Gorku, ne prehladnu i jebeš se k’o demon.Takav pakao mi s tobom odgovara.
Sad kad se vratim na početak priče, oduvijek si bila vražja;
Platila prvu rundu,
komentirala konobara kojeg si jednom pojebala i
još mi rekla da ćeš se javit ako me poželiš vidjet,
jer se meni na faci vidi da ja hoću još.Ona pije s dosta šećera, smije se na moje gluposti i totalna je vanilija.
Ti piješ crnu s mlijekom.
Gorku, ne prehladnu i jebeš se k’o demon.Neki dan si ponovno stavila najdraži parfem.
Onaj koji si nosila prvih godinu dana…cirkusa.
Šta je ovo, bokte?!
Spavamo skupa, pijemo kave, kuhamo i kad si raspoložena – daš mi da te izjebem.
Ma čekaj malo… Zašto si opet počela stavljati parfem?
Igraš u nekom novom cirkusu, ha?
-Matija, ova kava je pregorka. Šta nisi stavio šećera? – požalila si se nakon prvog gutljaja.
Na autopilotu ti dodajem dvije kockice.
Čestitam! Uspjela si.
Ovo ti je službeno najbolja točka.
A ja sam na kraju samo majmun kojem odgovara gorka kava. -
Dovoljno nastrano da bi bilo simpatično
Ne mogu te voljeti svaki dan kako treba.
Ne mogu raditi to ispravno u svakom trenutku.
A priznaj – ne možeš ni ti.
Mislim, nisi neka glupača pa da ti treba crtati, ali si tvrdoglava.A kad te prebaci gin…postaješ i bezobrazna.
Taman po mojoj mjeri.Mislim, nisi neka glupača pa da ti treba crtati, ali si tvrdoglava.
Onda se pokušavam uvjeriti da zaslužujemo jedno drugo.
Ja tebe jer me ne pokušavaš mijenjati,
a ti mene jer te za razliku od njega pustim da svršiš.
Kažeš – lijepo ti je to, a istina je da zaslužuješ i više od toga.Jer ti definitivno nisi moja bolja polovica…
Ja sam samo tvoja gora.Ni ne želim biti tih “pola”.
Ja bi’ bio tek petina, jer mi se ostalo, iskreno, ne da.– Voljela bih razgovarati o onome jučer – zahtijevaš polustidljivo.
U glavi sam ti već kupio nešto lijepo što će ublažiti ovaj slobodan pad od rasprave.
– Kojem? – pravim se glup jer će te to dodatno raspizditi.
A onda i ohrabriti, a to je najstrašnije.Kažeš – lijepo ti je to, a istina je da zaslužuješ i više od toga.
Jer ti definitivno nisi moja bolja polovica…
Ja sam samo tvoja gora.Eh, tvrdoglava djevojčice…
Previše očekuješ.Možda sam nekada bio tvoj partner u zločinu, a sad?
Budi realna, sad sam samo ovo drugo.
Nisam, doduše, uvijek zločin, ali svaki dan sam kazna.
A ti kao da voliš kad boli.
Dovoljno nastrano da bi bilo simpatično.– Mislim da se nismo razumjeli jučer oko dogovora – počinješ objašnjavati.
Zar samo jučer?! Eh moja djevojčice…
-Mogao si mi reći…- poslije ovih riječi sam prestao slušati.Eh, tvrdoglava djevojčice…
Previše očekuješ.Jer kod “Mogao si” počinje moja kazna.
Znam da jesam…ali nisam.
Jer te ne mogu voljeti svaki dan kako treba.
Ne mogu to raditi ispravno u svakom trenutku.
A priznajem – ne znam jesam li to ikad htio. -
Poludobar
Opet gledaš kroz mene dok srčemo kavu iz najdražih šalica.
Jedna je iz Londona, druga iz Istanbula.
Čekaš da ti kažem nešto što nikad nećeš čut’.
Nisam ja toliko loš, koliko se zapravo ne trudim biti dobar.A to je jednostavno tako.
Ne želim se mijenjati.Danas si se puno smiješila dok si tipkala po mobitelu.
Dugo te nisam vidio takvu.
Je l’ ti onaj oženjeni kolega opet poslao poruku?
Jebe li te s riječima kojih se ja nikad nisam mogao sjetiti?
Predivna si.Nisam ja toliko loš, koliko se zapravo ne trudim biti dobar.
I njegovu ženu nasmijava netko drugi.
Vjerojatno to ni ne zna pa je u svojoj glavi veliki igrač.
Ili ga jednostavno nije briga…
Je li mene briga?
To nije važno kad se ovako smiješ.
Al’ kad smo već kod toga…
Koji kurac i dalje svako jutro srčemo kavu iz tih jebenih šalica
koje smo kupili na mjestima gdje smo bili sretni?
Ova moja iz Londona ima izlizanu ručku, a ti si već jednu svoju razbila…
Skoro meni o glavu, hah, ali priznajem…zaslužio sam.Je l’ ti onaj oženjeni kolega opet poslao poruku?
Jebe li te s riječima kojih se ja nikad nisam mogao sjetiti?
Predivna si.Prestao sam primjećivati koliko si lijepa, čak i kad raščupana ideš do pekare.
Prestao sam te grliti s leđa dok pereš suđe. A zašto bih?!
Čim obrišeš ruke dohvatiš jebeni mobitel.
Prestao sam te nasmijavati, jer…draga, ionako sada on ima svojih pet minuta.Gubim li te?
Možda.Sinoć nisi došla kući s posla, ali znao sam da ćemo ujutro piti kavu iz naših šalica.
Ja iz one londonske, ti iz istanbulske i bit će tiho.
Čekam da se nasmiješ nakon njegove prve poruke za dobro jutro
pa da mi prigovoriš za neku pizdariju za koju nemam opravdanja.
I to se neće promijeniti.
Takav sam ti ja… oduzmi mi sve najgore i dalje nisam dovoljno dobar.A za tebe, u najboljem slučaju – poludobar.