Ovog puta piše on

  • Nemoj pretjerivati

    Ne trebam ti da ovo čuješ, al’ ne gubim ništa ako probam.
    Bar se nadam.
    Znam ja da si ti pametna i bez mene, a takva ćeš i ostati.
    Al’ nemoj pretjerivati s tom svojom pameću jer…
    znaš što se takvima događa.

    I ne… nećeš uvijek bit’ ni najpametnija.
    To će se događati jedino kad si sama u sobi.
    I to će biti potpuno tvoj odabir.

    Nemoj pretjerivati s ginom ponedjeljkom navečer.
    Moraš se probuditi u utorak, što ti je zapravo malo manje loš ponedjeljak.
    Obuci haljinu i završi ga u kinu.

    Nemoj pretjerivati s tim križaljkama.
    Ne mislim na one iz novina već na one u tvojoj glavi.
    Dijagonalna rješenja s ljudima jer su u zadnjoj kućici najdalji, a onda okomito niz srce.

    I ne… nećeš uvijek bit’ ni najpametnija.
    To će se događati jedino kad si sama u sobi.
    I to će biti potpuno tvoj odabir.

    Malo srce…
    Nemoj pretjerivati s njim.
    Jer ima ga puno više nego što misliš i što ti itko sada može pokazati.
    Ali nemoj pretjerivati s utvrdama okolo njega i čuvarima istog.
    Rasporedi ih u smjene. Bit će ti lakše.
    Usudit ću se reći – i ljepše.

    Nemoj pretjerivati da budeš u pravu.
    U biti, nemoj pretjerivati u pokušaju da shvatiš zašto su drugi u krivu.
    Njih nije briga…ne bi ni tebe trebalo biti.

    Nemoj pretjerivati sa šaranjem.
    Po tijelu i klubovima.
    Jer, ako mene pitaš, a ne pitaš me jer znaš kol’ko je sati, ne treba ti to.
    Ni tinta ni tuđe ruke.

    Malo srce…
    Nemoj pretjerivati s njim.
    Jer ima ga puno više nego što misliš i što ti itko sada može pokazati.

    Nemoj pretjerivati s neposlanim pijanim porukama petkom navečer.
    Tu pusti mene. Jer to je jedino što radim bolje od tebe.
    A u nečem ovdje moram pobijediti nakon silnih osvojenih bodova.

    Lista je duga.
    Puno duža nego što sam očekivao.
    Lako bih mogao s njom nastaviti.
    Baš prelako.
    A onda bih mogao pretjerati.

  • Znaš da te volim

    – Mrzim ovaj grad – priznaješ kroz slabu ljutnju od umora.
    – Znam – tješim te, ali u tvojoj glavi je gužva u 16-ercu i bez mene.
    Brinut ćeš oko stvari koje ni ne znam da se događaju.
    Nećeš usporiti ni na jedno crveno.
    Lovit ćeš svako zeleno.
    Dok ne zamrziš to žuto na kojem se vječito pripremaš.

    Potom ćeš projurit svim cestama bez zaustavljanja i moliti za oprost.
    Tvoj zeleni val je za mnoge nepostojeć, ali tebe to ne zanima.
    – Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.
    Znam da nisi, ali ti si moja škola u kojoj preskačem razred.
    Barem jedan. Jer sve znam.
    U to sam barem vjerovao.

    – Stvarno nisam tako mislila – rekla si jednom previše.

    Vjerovao sam da znam kad te trebam prestati voljeti jer to više nije odabir.
    Vjerovao sam da te vidim.
    Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
    A za mene nikada nisi bila nevidljiva, iako si skrivala stvari…
    I da mrziš naš grad;
    I da brineš o nečem što meni nije prošlo glavom;
    I da žuto svijetli predugo i ne daješ gas.

    – Znaš da te volim – zvučiš kao da se opravdavaš.
    A što je najgore…znam da me voliš.
    Onako kako jedino znaš i onako kako si jedino ikad znala.
    Za razliku od mene, ostala si u svom razredu.
    Ništa nisi preskočila, a umjesto pred ploču – išla si pred ravnatelja.
    Po bombon ili kaznu.

    Jer kad vidiš onda vjeruješ, jel da?
    A za mene nikada nisi bila nevidljiva.

    – Znam da me voliš – kažem tiho, ali htio bih glasnije.
    Jer mislim da ne vjerujem u to, a htio bih.
    Jer vidim što radiš po zelenom valu kad je crveno.
    A kad je žuto malo ti fali da budeš prespora.
    Taman za razred više.

  • Ne usuđujem se pogađati

    – Znam, ti si čovjek koji nema puno vremena. Zato sam i naručila nešto kratko sada – govori mi dok sjeda preko puta mene i odmah padam u njenu sjenu.
    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.
    Kako to nikad nisam vidio?
    Aha…pa jasno i posve sigurno – nisam želio.

    Nije ona nikad bila mala, samo je sada bila posebno velika.

    – Ovog puta mogu ostati koliko je potrebno – odvratim u poluopravdanju.
    Nije tražila strpljenje sa mnom, ali nisam ga ni zaslužio.
    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    – Ovaj razgovor nikada nismo imali – kaže i otpije gutljaj pelina.
    – A trebali smo – potvrdim u namjeri da je iznenadim, ali zakurac.
    Nije ni trepnula.
    Valjda je tako kada ljudi više ništa ne očekuje od tebe.
    Ne možeš ih iznenaditi.
    Ni dobrotom ni pokušajem da budeš manje loš.

    Zato s njom ne preskačem riječi već cijele rečenice.
    Zna da tišina nije neobična, već očekivana.
    Ona ima taj arsenal, a metke ispaljuje ravno u glavu.
    Ništa s leđa kao pička, jer ta kad odsječe…
    Znam da su joj svaki put sami dali škare u ruke.

    Kad bi rekli “strpljen – spašen” to bi bila ogromna laž.
    Nikoga ja ne spašavam, a najmanje one strpljive.

    I ja sam.

    Od rezanja vrpci do šivanja rana.
    Sve sam joj to priuštio.
    – Čudno je da sad tako misliš – zbuni se na trenutak, ali nije glupa.
    – Čudna su vremena došla – ogradim se na brzinu i zapravo…ne lažem.
    Samo bih volio da sam prije rekao istinu.

    U mojim najgorim trenucima birala je najbolje od mene.
    Ništa više, ništa manje.
    Al’ nije to uspjeh.
    Barem ne moj, a za nju…ne usuđujem se pogađati.

  • Koliko bolim, toliko i volim

    Ne želim otići, ali ne znam kako da ostanem.
    Sviđao mi se početak, ali ove karmine sada postaju prevesele.
    – Javi se ponekad – kažeš mi, ali to ne misliš.
    Bila bi glupa da to zaista želiš, a glupa nikada nisi bila.
    Samo si se malo previše nadala.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    – Znaš da hoću – slažem nas oboje bolje nego što je to demokracija ikada učinila
    i ispunim ti stvarnu želju.

    Rekao bih ti onaj put da “nisam tako mislio”, ali zapravo – tako sam baš želio.
    Nisam to tad znao, ali nije bilo ni bitno.
    Ti si se nadala – da znam i da ću mislit, a ja sam si pripremio lijes i popravio vijence.

    A nada?
    Nada nije kurva, nego robovlasnik.
    Možda čeka u bordelu, ali želi posjedovati.
    Svakoga od nas i ono što želimo biti.

    Jer ne lažu kad tvrde da svakoj osobi koju istinski voliš ideš na sto pogreba.
    Svaki put sahraniš tko su nekad bili i oprostiš si što si vjerovao da mogu biti.
    Baci šaku zemlje, spusti cvijet i pregrizi tišinu.

    Tada me voliš najviše, a najmanje bi trebala.
    Jer nisam ono što bi htjela.
    Ni ono što zaslužuješ.

    – Idem sad – ovog puta kažem iskreno, a primjećujem i da je gostiju sve manje.
    Postalo je morbidno i nitko me više ne prepoznaje.
    Ali ti se to još uvijek trudiš raditi.
    Zašto? Ne znam.
    Ne mogu shvatiti.

    – O mrtvima sve najbolje – tako barem govore, ali ne znam kako ćeš ti.
    Jer o meni ne možeš ništa dodati.
    Možeš mi samo oduzeti.

  • Sjedi, odličan

    – Ja iz ovog razgovora nosim sebe, ali ti ćeš sve ostalo – rekla je bez treptaja.
    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.
    Nije ovo bila debata i zauzimanje strana.
    Nije bilo ni očitanje lekcije.
    Ali ona je spremno prelistala sve udžbenike.

    Bio sam siguran da vjeruje u to što priča i bilo joj je svejedno vjerujem li ja.

    – Sjedi, odličan – pomislio sam u sebi k’o neki učitelj.
    Teorija je bila perfektna.
    A zadaci? Pa…
    Ona je tu bila bolja od mene, a ja sam bio za “dovoljan”.
    Oduvijek je prolaz bio igra, barem meni.

    – Znam – poručim joj dok kimam glavu.
    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.
    Neće biti popravnog ispita ni dva roka.
    Sve sam ih već ispucao.

    Iz ovog razgovora ponijet ću sve osim nje, a to je dovoljan ukor.

    Stajao bih pred pločom dok zadaje zadatke.
    Potom bi dala sva rješenja i još bi postavljala potpitanja.
    Trudila se da znam za prolaz.

    A ja?

    Meni je bilo dovoljno da sam “dovoljan”.
    Biti “dobar” nisam odabrao, a “vrlo dobar” ili “odličan” …
    Koga zavaravam?
    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjeka.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    – Ovu lekciju ne možeš naučiti napamet – upozorila je.
    – Ni napamet ni iz srca – iskren sam bio, vjerojatno po prvi put.
    Ništa nisam obećao, ali znam da nisam dobar ni za prolaz.
    – Valjda tako mora bit’ – govorim posramljeno i odnosim sve.

    Dovoljno je dovoljno kad te netko smatra većim od prosjekom.
    A u razredu najboljih od najgorih kome treba više?

    Sve zadaće, sve lekcije, sve krede i centimetre ploče.

    Baš sve.
    Osim nje.

  • Jedno obećanje previše

    Nikad previše i nikad dosta.
    Istovremeno svake sekunde.
    Jebote… da mi je netko rekao da se to može osjećati, pomislio bih da je popizdio.
    Sad i sam znam da je to istina i da tada ne valja ništa obećavati.
    Nikome.

    Jer jedno obećanje previše učini ti dosta svega.
    I onda svi popizde.
    Ne valja početak, sredina je laž, a kraj?
    Gorak je i sramiš ga se.
    K’o kad se probudiš mamuran i gol u tuđem stanu.

    Jebote… da mi je netko rekao da se to može osjećati,
    pomislio bih da je popizdio.
    Sad i sam znam da je to istina i da tada ne valja ništa obećavati.
    Nikome.

    Nije ti jasan nijedan potez, a sve je krenulo jednostavno.
    I ubrzo postalo tako predobro…
    Predobro da bi bilo stvarno.
    Predobro da bi bilo površno.
    Predobro da sjebeš.

    Ne valja početak, sredina je laž, a kraj?
    Gorak je i sramiš ga se.
    K’o kad se probudiš mamuran i gol u tuđem stanu.

    – Imao sam najbolju namjeru – kažem i ne vjerujem da želim to pokriće.
    Da sam bianco ček, poderao bih se pred najpoštenijim bićem.

    A pred tobom?

    Pred tobom ću gledati u pod i slagat’ da sam adekvatan jamac.
    Jamac za što? Samo razočaranje, a u najboljem slučaju za jedno obećanje previše.
    – Zvučim jadno – to ti nikad neću priznati, ali znam da znaš.
    Nijedan javni bilježnik ne treba to ovjeriti. 

    Bilo je predobro.
    Bilo je prestvarno.
    Bilo je previše predobro i dosta prestvarno.
    Nemam bolji opis.
    Popizdio sam. 

    – Zvučim jadno – to ti nikad neću priznati, ali znam da znaš.
    Nijedan javni bilježnik ne treba to ovjeriti. 

    Puno prije tebe, obećajem ti.

  • Možda je prekasno

    Znaš što ću uvijek pamtiti kod tebe?
    Ti bi se prva ustala sa šanka, al’ svima platila zadnju rundu.
    Sasvim trijezna i spremna za obračun.
    Gin bi presjekla s pelinom i onda bi pojela limun.
    Kiselo – gorko – kiselo. 

    Kakva kombinacija.
    Tebi nije bilo do mamurluka sutradan.
    Ali sve druge bi uredno bolila glava.

    Sasvim trijezna i spremna za obračun.
    Gin bi presjekla s pelinom i onda bi pojela limun.
    Kiselo – gorko – kiselo. 

    Oduvijek sam to znao.
    Oni baš i nisu kužili…zato su s tobom pili svi, a razgovarao samo ja.
    Od naših razgovora, priznajem, osjećao sam se najpijanije od svih njih.
    Ali nikad nisam imao glavobolju.

    Nisi htjela znati koliko sam loš, a istovremeno ti je bilo nebitno jesam li dobar.
    Nisi me podcjenjivala, a bila si dovoljno talentirana da izbjegneš suprotno.

    Tebi nije bilo do mamurluka sutradan.
    Ali sve druge bi uredno bolila glava.

    Ti si bila najbolja – prijateljica prije svega.
    Nadam se da sam ti to na vrijeme pokazao.
    Jer te kao prijatelj nikad nisam mogao voljeti malo.
    Samo previše i znam da si to znala.

    – Pičko! – samom sebi sam znao reć’ nakon što bih te otpratio doma.
    Sad kad znam da to više nikad neću moći psujem puno gore.

    Taj dan kad su javili da su te našli shvatio sam zašto si plaćala sve zadnje runde.
    Jer te zadnje su bile sve tvoje zadnje. Svaki put.
    A tvoji računi uvijek su ostajali čisti.
    Na šanku i s ljudima.
    Čak kada oni to nisu htjeli.

    Jer te kao prijatelj nikad nisam mogao voljeti malo.
    Samo previše i znam da si to znala.

    – Pičko! – ljutit stojim nad tvojim grobom i ovog puta psujem tiho.
    Otići ću poslije do birtije okrenut rundu za sve.
    Od prve do zadnje.

    Ja ću biti trijezan i spreman za obračun
    jer za dobar mamurluk možda je prekasno.

  • Šareno

    – Ovo su moje boje pa imaš dva izbora…- krenula je hrabro.

    I stvarno, dan danas mislim da je bila jedna od najhrabrijih.
    I to ne kao heroji iz stripova.
    Oni spašavaju svijet ili nekoga koga kao vole, a ona?
    Ona je svijet bojala
    Svim svojim bojama.

    – Ili ćeš prosuti cijelu kantu ili naslikat nešto – ponudila je opcije, a izbor je bio samo moj.
    Pružila je paletu i kistove, stavila ispred mene platno pa slegnula ramenima.

    Oni spašavaju svijet ili nekoga koga kao vole, a ona?
    Ona ga je bojala.
    Svim svojim bojama.

    – Vidjet ćemo – bila je spremna da u svakom trenutku učinim i jedno i drugo.
    Toliko je bila jebeno hrabra.
    Bez skica, bez zadane kompozicije.
    Razljutila bi jebenog Da Vincija da mora pozirati kao Mona Lisa.

    Nisam imao pojma što su osnovne, a što sekundarne boje s njom.
    Moj domet je bio crno-bijelo i nije mi zamjerila.
    Ništa nije zamjerala, čini mi se.

    – Kakav si s plavom? – pitala je k’o da bira butelju vina i pogodila isprve.
    – Ta mi je najdraža – dobila je očekivani odgovor.
    – A najgora? – krenula je s protupitanjem koje uopće nisam razumio.
    Ponekad je to radila – prebrzo bi postavljala pitanja,
    a odgovore bi višestruko analizirala.
    I ne krivim ju.

    Bez skica, bez zadane kompozicije.
    Razljutila bi jebenog Da Vincija da mora pozirati kao Mona Lisa.

    – U redu je, ako ne znaš sad – bila je spremna na šutnju otpočetka, ali nisam htio stati na tome.
    – A tebi najbolja? – pitao sam ju.
    – Moje najbolje su za nekog najgore, ali dobro je dok kanta nije prolivena – spremno je odvratila.

    Kist u ruci, kanta na podu i platno stoji.
    Ona dodaje paletu i šuti.
    – Kakva si s plavom? – zanimalo me, ali znao sam da joj nije najdraža.
    To bi mi odavno rekla.
    – Bolja sam s narančastom – nasmijala se i obojala prostoriju.

    – Moje najbolje su za nekog najgore, ali dobro je dok kanta nije prolivena – spremno je odvratila.

    Svim bojama.
    Od plave do narančaste.
    A ja sam imao dva izbora – ili slikati ili proliti.

  • S ljudima poput tebe

    Nisam se htio ni zaustavit kad sam vidio koliko toga pružaš.
    Možda sad zvuči malo sebično.
    Ma…neću ti lagat.
    Bilo je dosta sebično.
    Samoživo pomicanje tvojih granica.
    Koje ja, bojim se, nikada nisam ni imao s ljudima.

    Pogotovo ne s ljudima poput tebe.
    Volio bih da sam ikada znao drugačije.
    Ali ljudi oko mene, jednostavno…su bili svi bez kojih sam mogao.
    I to sam dobro znao.

    Bilo je dosta sebično.
    Samoživo pomicanje tvojih granica.
    Koje ja, bojim se, nikada nisam ni imao s ljudima.

    Jer željeti moći sve sam…
    Nije bio izbor koji sam donio namjerno.
    Ali sam u njemu namjerno ustrajao.

    Visoko sam letio s tobom…
    I to baš na visine koje su mi trebale.
    Tamo sam shvatio da gubim zrak jer si me toliko nasmijavala…
    Baš si to znala.
    Kao da si neka komičarka.

    Jer željeti moći sve sam…
    Nije bio izbor koji sam donio namjerno.
    Ali sam u njemu namjerno ustrajao.

    A kad je krenuo slobodan pad…pala si samo ti.
    I još sam te krivio što nemaš padobran.
    Misliš da ću se za to ispričati?

    …što nisam bio osoba za koju si me procijenila?
    …što si na trenutke bila toliko iskrena da me sada malo sram koliko sam ja bio neiskren?

    Jer moći sve sam ima visoku cijenu koju svi drugi plaćaju.
    A ti si pokupila sve račune nakon runde i još ostavila napojnicu.

    Pa i da hoću, ne znam kako bi to trebalo zvučati.

    Jer moći sve sam ima visoku cijenu koju svi drugi plaćaju.
    A ti si pokupila sve račune nakon runde i još ostavila napojnicu.
    Pio sam i s gorima od sebe, ali i boljima.
    Ali s ljudima poput tebe…
    nikad nisam znao.

    Ni piti ni voljeti.

  • Ono što nam inače nedostaje

    Baš kad sam mislio da sam odigrao sve poteze u “Čovječe, ne ljuti se!”,
    bacila si kockicu i dobila šesticu.
    Izlazi van!
    Neustrašivo si istjerala pijuna i krenula me loviti.
    Skoro sam došao do kućice, a tamo…

    Tamo nas čeka šah.

    Nemam unaprijed spremne poteze.
    Ni za lovca.
    Ni za topa.
    Ni za kraljicu.
    Ali zato ti imaš za sve barem tri koraka unaprijed.
    I možeš sve odigrat sama.
    Svjestan sam toga i ne brinem se.

    Nemam unaprijed spremne poteze.
    Ni za lovca.
    Ni za topa.
    Ni za kraljicu.

    Neću se ljutiti.
    Bit’ ću strpljiv i čekat svoju šesticu u partiji “Čovječe”.
    Ne preostaje mi ništa drugo.

    Shvaćaš li da ako dobijem više njih da si moja?
    Valjda je samo meni to prošlo glavom.

    Jer dok ideš prema kućici vidim da misliš o potezu kraljice.
    Hoće li sjebat’ kralja ili će ju pogodit top?
    Koliko poteza treba za matiranje?
    Što će bit s lovcem?

    Shvaćaš li da ako dobijem više njih da si moja?
    Valjda je samo meni to prošlo glavom.

    Pitaš se to sve, a nismo ni dovršili “Čovječe”.

    Ja bacam.

    Šest.

    Vani sam, a ti si ispred mene.

    Bacam ponovno.

    Pet.
    Na korak do tebe, al’ sad si ti na potezu.

    Baci kockicu.
    Prekini se bojati.
    Za šah će biti vremena,
    ali daj dovrši jebeni krug jer ja poteze za “Čovječe ne ljuti se” više nemam.