Život priča, ja pišem

Bježi od hrabrosti

Sipaj svima i šuti.
Još malo pa će tvoja pjesma.
Ona bivša najdraža.
Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.
A onda? 

Odi do jukeboxa, okreni broj i urlaj. 

– Ja ne želim više! – odustaješ od beskrajne borbe i bacaš ručnik.
Kap znoja pa kap suze – slane sestre iz ringa bijesa.
– Odavno sam te prestala pitati što želiš – gleda te bez treptaja pa te baci na koljena.
Nema tu zavoja s kojim se možeš poviti da sve bude kao prije.
Jer ti nisi taj “ti” i ne moraš biti.
Nitko ti ne zamjera, osim tebe.

Jer najbolje pjesme nam pokvare najgori ljudi poslije kojih dolazi tišina.

A hrabrost?
Imaš je malo, al’ puno je gubiš dok važeš sa svima koliko ih puštaš.
Ona te odavno prestala pitati treba li ti obrisati krv.
Više te ne bodri na tribinama, već ti servira udarce gdje ni ne znaš da ih možeš primit.
I baš boli dok misliš da te voli.

– Što to svira? – pitaš ju s poda moleći se da je uskoro gotovo.
– Ona naša – kimne glavom i pruža ti ruku, a ti naivno ustaješ.
Jedan nasuprot drugo kao Mia i Vincent – na istu pjesmu drugačijim koracima.
Melodije ima, ali ritma nigdje.

Osim u vašim glavama.
Tad najdraža pjesma postaje najgora.
Tad šutiš dok hodaš do jukeboxa.
A urlao bi…
Od ludosti.
Nikako od hrabrosti.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)