Život priča, ja pišem

Bez garancije

Od nožnih prstiju do vrha glave.
I onda još više.
Mašem bijelom zastavom bez garancije i deklaracije.
Tu sam na polici, zajedno s ružama.
Ali najvišljoj.
Gdje ne može svatko doseći. 

Ni plaćenici s listom za odstrel.
Ni oni koji se prave da znaju što je šamar.
A pogotovo ne oni koji misle da znaju što je poljubac.
Ne moraju se natjecati jer će jednako izgubiti.

Tu sam na polici, zajedno s ružama.
Ali najvišljoj.
Gdje ne može svatko doseći. 

Pobjeda se priznaje onda kada svi odustanu.
Prvom koji kaže “Oprosti” iza kojeg slijedi “Shvaćam”.
Ne treba puno kad je sve dosad bilo malo.
S tim nikad nisam dobila ništa.
A oni su htjeli sve.

Nožem u leđa, ali metkom u glavu.
Pa onda na koljena.
– Nije tako strašno – šampionski pregledavam ranu iz koje curi dostojanstvo.
Odnosno ono što je od njega ostalo.
Jer kad boli, znaš da si živ.
Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

I da nikad nije bila.
Bez obzira na bijelu zastavu, na kraju te čekala crna na pola koplja.
Na koljenima nikad ne moliš pa nećeš ni sad.
Ni ljubav.
Ni da manje boli.
Ni da te netko voli.

Jer kad boli, znaš da si živ.
Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

– Nadam se da se vidimo – slažem k’o u životopisu za posao iz snova.
– Probat ću – učini isto i proba se nasmiješiti dok gleda na policu.
I tamo me ne može dohvatiti.
Ni na prstima.
Ni na ljestvama.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)