Preko nekoliko puta sam obrisala početak ove priče.
Jasno… Svaki početak je težak.
Pogotovo onda kada pišeš o kraju.
A na kraju tunela nema svjetla.
Jer tek ga kopaš i detoniraš kamen pred sobom.
Nije to kamen s kojim igraš “kamen-škare-papir”.
To nema preveliku ulogu kad odlučimo sječi.
Ponekad škarama, a ponekad papirom.
Riječima na njemu i tišinom koja nadomješta sve nepotrebne razgovore.

Stani u vrstu.
Ljudsku prije svega, ako je moguće.
Ne čuvaj mi leđa.
Iza njih su oni koji se nisu usudili stati kraj mene.
Hodaj sa mnom, ali ne i za mnom.
– Vrijeme je da se krene – reći ću nakon što sve stavim na papir i potpišem.
Ono što su nekoć zvali oporuka, sada su uvjeti korištenja.
Pristaješ bez čitanja, jer vrijedi riskirati.

Sa mnom da, za druge ne garantiram.
A drugi su nebitni. Bili i ostali.
Zapravo, koliko je lijepo kad shvatiš zašto je netko bitan,
toliko je tužno kada moraš zaključiti da je nebitan.
Nakon toga počinju uspomene.

Stvorene od scenarija koje nikad nismo ni odigrali.
Jer nikad nismo dovršili  kamen-škare-papir. 

Kažu “tko tebe kamenom”…
Ja dovršim “ti njega škarama”.

Realno kad pogledam – nije me lako imati, ali me je puno teže izgubiti.
Činjenica bez lažne skromnosti.
Nikada mi nije trebala.
Jebeš ponos koji u tišini ne znaš proslaviti.
I gledati ga u prostoriji punoj ljudi dok nosi malu crnu haljinu s potpuno golim leđima.
Ne znaš kakav si osvajač?
Onda je bolje da ne saznamo kakav si gubitnik.

A uvijek gubi onaj koji ne zna što stoji na papiru;
Tko ispusti škare
I tko gađa kamenom.

– Lako je odustati – kažu mnogi dok pripremaju teren osude.
Uokviren jasnim linijama tuđih granica gdje se svi osjećaju sigurno.
Svi osim tebe, zar ne?
Tamo ne voliš igrati jer nikada ne pogađaš.
Tamo se redaju samo auto golovi.

Ipak … ne moraš odustati da izgubiš sve, a to ti se nitko ne usudi reći.
Ono što ti pripada, ostaje tvoje čak i kada ti svi od reda broje.
Odlaze samo oni koji nikada nisu bili tvoji.
Ni ne moraju ostati – na pola puta dolaze samo napola ljudi.
A napola čudovišta.

Ipak … ne moraš odustati da izgubiš sve, a to ti se nitko ne usudi reći.
Ono što ti pripada, ostaje tvoje čak i kada ti svi od reda broje.

– Zlo postoji – odgovorno tvrdim dok se trudim vjerovati u dobro.
Čije? Još ćemo vidjeti.
Jer sto ljudi je barem dvjesto ćudi, a moja i tvoja je tek jedna od njih.
Griješi se nekad bez povratka i tu kad priznaš – nema pola praštanja.
To je samo ljudski – griješiti i tražiti oprost kad to više nije opcija.
Ni napola.

– Rijetki nađu rijetke – uvjeravaju me.
– Ali to se rijetko događa – kažem pa zaključim da rijetki češće nađu česte.
One prečeste.
Zbog kojih rijetki sumnjaju da rijetki i dalje postoje.
I da vole.
Kako česti ne znaju jer prečesto pokušavaju ljubav.

A ljubav nije pokušaj.
Ali rijetkima s čestima postane promašaj.
– Ona postoji – vjerujem opet.
– Rijetko – potvrdno kimne glavom pa pomislim:
“To je bolje nego često”.

Nije tako dobro koliko se čini, ali nije ni najlošije koliko može biti.
Netko bi rekao zlatna sredina, ali svi pod tim misle – osrednje srebro.
I to znači da dobro nije dobro, ako je donekle loše odsutno.
I to znači da ako netko ode, a ne znaš razlog tomu…
Na tebi nije da ga stvoriš.

I ne daješ druge šanse.
Zašto bi kad su i prvi i drugi i treći koristili sve odjednom?
U prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Koju nikad nisu održavali da bi se u njoj zadržavali.
Prošlo je i proći će.

I to znači da dobro nije dobro, ako je donekle loše odsutno.

– Kriv sam – osjećaš to, ali nitko to nije presudio osim tebe.
Samom sebi. Jer želiš biti i sudac i porota, ali nemaš časti i ne tražiš pravdu.
Na koju nemaš pravo.
Nisi dobar, ako si najbolji od najgorih.
Ne brini…nisi ni loš. Eventualno ironično dobar.
A to ne mogu svi.

Južno i polukružno jer na Sjeveru se sve zaokružuje.
Tamo ti ne trebaju mape ni kompasi jer si doma.
I pripadaš, a ničiji si.
Zbrojiš principe i oduzmeš razum jer ne možeš objasniti.
– Tu sam – kažem bez očekivanja i naručim pelin.
Smije mi se ono osrednje srebro i kima glavom.
– Uvijek si tu – samouvjeren je.
Ali i ja sam. 

Nisi dobar, ako si najbolji od najgorih.
Ne brini…nisi ni loš. Eventualno ironično dobar.

Jer sam na Sjeveru i ne možeš me izgubiti.
Kad zemlja stane i ne bude magnetskog polja,
Ostat ću tamo i pripadati.
A jug?
O tome neću pisati jer tamo ne želim otići.

Od nožnih prstiju do vrha glave.
I onda još više.
Mašem bijelom zastavom bez garancije i deklaracije.
Tu sam na polici, zajedno s ružama.
Ali najvišljoj.
Gdje ne može svatko doseći. 

Ni plaćenici s listom za odstrel.
Ni oni koji se prave da znaju što je šamar.
A pogotovo ne oni koji misle da znaju što je poljubac.
Ne moraju se natjecati jer će jednako izgubiti.

Tu sam na polici, zajedno s ružama.
Ali najvišljoj.
Gdje ne može svatko doseći. 

Pobjeda se priznaje onda kada svi odustanu.
Prvom koji kaže “Oprosti” iza kojeg slijedi “Shvaćam”.
Ne treba puno kad je sve dosad bilo malo.
S tim nikad nisam dobila ništa.
A oni su htjeli sve.

Nožem u leđa, ali metkom u glavu.
Pa onda na koljena.
– Nije tako strašno – šampionski pregledavam ranu iz koje curi dostojanstvo.
Odnosno ono što je od njega ostalo.
Jer kad boli, znaš da si živ.
Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

I da nikad nije bila.
Bez obzira na bijelu zastavu, na kraju te čekala crna na pola koplja.
Na koljenima nikad ne moliš pa nećeš ni sad.
Ni ljubav.
Ni da manje boli.
Ni da te netko voli.

Jer kad boli, znaš da si živ.
Al’ kad boli, znaš i da nije ljubav.

– Nadam se da se vidimo – slažem k’o u životopisu za posao iz snova.
– Probat ću – učini isto i proba se nasmiješiti dok gleda na policu.
I tamo me ne može dohvatiti.
Ni na prstima.
Ni na ljestvama.

– Kako da ti kažem? Stvarno nije…- pokušava mi objasniti, ali samo me patronizira.
– Do mene, već do tebe? – presječem ga sa škarama istine koje je uspješno dodao.
S njima sam prije rezala vrpce na poklonima, a sada?
Sada su samo oružje.
– Pa tako nekako – iznenađen je i trudi se dovršiti rečenicu.

Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
To su samo oni koje zatražiš.
I uzmeš.

A ja sam uvijek imala jednu više jer prvakinja sam u šamaranju riječima dok suze idu niz obraze.

– Naravno da je tako – uvjerim ga da mu bude lakše
jer izgleda kao lik iz filma Woodyja Allena koji ne zna što će s poklonima za rođendan.
Možda bih mu to trebala objasniti.

Najbolji darovi nisu oni koje dobiješ.
To su samo oni koje zatražiš.
I uzmeš.

Neću se ponavljati.
Neću ni tebe.
Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.

– Ne bih htio da … – ni ovo neće dovršiti.
Toliko puta sam ga upoznala na startnoj liniji da sada već znam da nema cilj.
I katkad mi se učini da zna bolje…ali zapravo nema za to volje.
Ne može si pomoći, a ja tu više ne igram ulogu.
Nije to moja predstava.

– Ne brini – uspješno sakrijem razočaranje jer ovo nije nova lekcija.
Autori novi, al’ udžbenik je stari.
Sve znam. Kako pismeno, tako i usmeno
Sjedi 5.

Neću se ponavljati.
Neću ni tebe.
Jer ponavljanje u ovom slučaju nije majka znanja, već sestra gluposti.
A ti nikada nisi bio brat.

Ni u filmu.
Ni za rođendan.
Ni s vrpcom.